Eutanazija......

Vrijeme je prolazilo nezaustavljivom brzinom. Slučaj Ana je bio stavljen ad acta i pospremljen u ladicu samoubistava. Psihoanalitičar je pobjedio na natječaju za sudskog psihologa i pod izgovorom da skuplja iskustva u svoje slobodno vrijeme čitao zaključene slučajeve. Dosije Anine smrti je bio malen, skoro bez podataka. Za njega je sve bilo poznato i jasno osim papira napisanog Aninom rukom. Stajao ne složen među aktima, vjerovatno nedovoljno prostudiran od tadašnjeg sudskog psihologa. Komentar na taj zapis je bio kratak i konkretan.
"Samoubice ostavljaju oproštajna pisma kao dokaz svojih strahova, nezadovoljstava i nesposobnosti. U ovom slučaju se radi o klasičnom primjeru nesretne žene koja nije uspjela odgonetnuti tajnu problema koji ju je mučio. Pismo je bez naslova, što znači da se ona njime oprašta od života, a ne od supruga, ono je bez potpisa što dokazuje da dotična više nije bila sigurna u svoj identitet."
Novi sudski psiholog je sjedio nad tim komentarom i pitao se kako je moguće da je njegov prethodnik godinama odlučivao o slučajevima koje uopće nije poznavao, a nije se niti potrudio da ih bolje upozna.
Anin zadnji zapis odaje sumnju u odluku, pokolebanost i u isto vrijeme želju za životom.

"Čemprese, pinije i stari kesten sam kupila nedavno u rasadniku izvan grada. Dok sam lutala među stablima udisala sam mirise moje kratke sreće. Vlasnik rasadnika je napravio male oaze mira za svaki ukus. Lombardija je stvarno mirisala ljepotom sna. Odlučila sam uz kućicu iza pruge stvoriti ugođaj mira. Dok sam čekala da mi donesu odabrano drveće odredila sam i mjesta gdje ću ih posaditi. Moram početi fizički raditi, kopat ću zemlju i svu svoju ljubav usaditi u korijenje iz kojih će niknuti san, mislila sam toga dana. Danas je sve drugačije. Drveće još uvijek nije posađeno i ja ću od njega zapaliti Ivanjsku vatru. Cijeli kvart siromašnih duša će ovu noć zamirisati mojom srećom. Sve potlačene duše će uživati u nepoznatoj daljini zemlje moga sna. Sunce se spušta prema zapadu. U crvenoj kugli vidim ruke koje mi mašu, pozivaju me u zagrljaj. Čujem glas istine. Moj psihoterapeut je rekao da moram slijediti taj glas, jer to je glas onog zatomljenog djela moga uma. A profesor na institutu je govorio zaboravi taj glas, jer to je onaj egoistični dio tebe koji te poziva u nesretno stanje. Egoistični ljudi nisu dobri, govorila je moja mama i ja sam joj vjerovala. Egoizam je dio naših osobnosti i sjedinjen s našim emocijama i mislima nam pomaže da pronađemo put istine, govorio je psihoterapeut. Tvoje egoistično "Ja" te poziva na spoznaju boli kojoj još nismo pronašli uzrok, govorila je moja fizioterapeutkinja i moja prijateljica. Nisam razumjela psihoterapeuta, nisam vjerovala prijateljici, nisam dovoljno proučila samu sebe. Moje egoistično "Ja" sada govori glasom istine. Posadi drveće, uživaj u oazi mira tu iza pruge u uvali tvog djetinjstva šapuće do sada nepoznati glas u meni.
Ja želim usrećiti druge, buni se neki drugi dio mene. Željela si bit ambasadorica potlačenih žena i boli, željela si ih naučiti kako da se oslobode vukova koji zavijaju pred vratima njihovih spavaćih soba. To je bilo davno dok još nisam znala istinu. Glas me pita dali uistinu znam istinu. Istina je bila skrivena u egoističnom djelu mog djetinjeg uma, zatomljena u nametnuti mi zaborav. Danas me moj egoistični um poziva u život, a ne u smrt.
Budi snažna, odluka koju si ranije donijela je pravi put ka sreći, čujem glas profesora s instituta. Zajedno ćemo zapaliti vatru, stenje starac u ekstazi svojih snova. Poziva me u onaj davni san.
Sunce polako zalazi u nepovrat. S njim nestaju i ruke koje je me zovu u zagrljaj. Zapali vatru, govori čuvarica moga sna glasom starca koji je nekada bio moj mentor. Dobro poznate iskre se javljaju u mojoj svijesti. Noć se spustila i pale se oči neba. Tama između tih iskri nije ispunjena snom, to je tama starosti univerzuma. Star kao i univerzum moj mentor je čovjek u crnom, on je crnina moje mladosti, crnina moje nikada ostvarene ljubavi. Oči neba blješte u mojoj glavi. Iz tame sav u crnom izlazi crni čovjek. Osjećam ruke na mojim ramenima. Poznati dodiri skidaju haljinu s mene i nose me do krevata. Miris duhana se širi prostorom. Blagi dodiri šetaju mojim tijelom dok u mojoj glavi nastaje kaos. Poznate ruke masiraju moje tijelo tekućinom kojoj nemogu odrediti miris. Prsti se uvalače u sve šupljine i bude uzbuđenje prohujalih ljepota. To je ono što sam tražila cijeli svoj život. Velika lutka iz izloga mi se smiješi. Pružam ruke i ona dolazi k meni. Grlim je i osjećam njene hladne obraze na mojima. Prsti koji se igraju s mojim srcem mjenjaju ritam. Osjećam toplinu osjećaja iz djetinjstva, konačno sam bila poslušna i sada je lutka moja. Lutka i ja u zagrljaju dok poznati prsti plešu mojim tijelom i odnose me u djetinjstvo iz kojeg sam željom majke pobjegala. Kada sam se probudila iz sna ležala sam naga na krevetu i lutka je ležala pored mene, miris duhana se mješao s nepoznatim mirisom moga tijela.
Zapali vatru, začuh glas profesora s instituta, vatrom ćeš krenuti natrag na početak sna. Sjećaš li se kako nam je onda bilo lijepo. Ti, ja i dječak velikih očiju. Još jednom ćeš doživjeti ljepotu koju tražiš cijeli život. To nije grijeh, odluči se, budi bar jednom hrabra. Tvoje tijelo je spremno za taj čin, miriše na vječnost. Glas je sve bliži i razgovjetniji..............."

Tu prestaje Anin zapis i čini se kao da je u žurbi zbog nečijeg dolaska sakrila papir pod jastuk.
"Tko je i da li je uopće netko došao?" upitah psihoanalitičara zbunjena pročitanim.
"U pepelu su pronađeni ostatci plastike koji dokazuju da je izgorila i lutka." njegov glas je bio čudno uzbuđen.
"To još uvijek ne dokazuje da joj je netko donio lutku. Njena pisma, napisana nama, dokazuju da je željela otići zauvijek."
"Ja imam osjećaj da se pokolebala, da je u zadnjem trenu stvarno poželjela postati ambasadoricom potlačenih žena i boli. Netko je došao prije nego je zašlo sunce."
"Po opisu to može biti samo Rudloffjev otac."
"Ne mora biti on, može biti netko tko je ipak znao više od nas."
"Rudolf?"
Nije odgovorio na moje pitanje. Šutio je razmišljao. Minute su prolazile i ja sam postala nestrpljiva.
"Je li to bio Rudolf?"
"Taj koji je bio tamo vješto je izbrisao sve svoje tragove. Rudolfov otac je bio prestar za tu akciju. Rudolf je nesposoban za tako inteligentnu igru s dušom koja je na mostu prema vječnosti. On je kao i Ana bio žrtva starog manijaka."
"Jedino tko je to još mogao znati, pored Vas i mene, je stranac iz Lombardije."rekoh tek toliko da nešto kažem.
"On je siva eminencija, njegovo postojanje u Aninom životu je obavijeno maglom. O njemu znate ustvari jedino Vi." pogledao me je svojim tužnim očima tako da su mi prošli trnci kroz tijelo.
"Ne znam čak ni njegovo ime, ali znam da je sličio na Rolanda i da ga je Ana tako zvala. Znam da je studiao svjetsku književnost i povijest umjetnosti i da je pisao disertaciju o umjetnosti i migreni. Ana je uz njega ušla u svijet mašte iz kojeg više nije mogla izaći, ali se isto tako u tom svijetu više nije snalazila sama. On joj se mjesecima pred smrt nije javio."


Svakog ljetnog solsticija na Aninom grobu stoje dva buketa žutih ruža. Crvene se od dana njenog pogreba više nisu pojavile. Bio je ponovo ljetni solsticij i ja sam sjedila na grobu i gledala u žute ruže koje je psihoanalitičar jutrenjem već tu ostavio. Napuknuta, od godina oštećena, staklena kugla je tek nagovještavala sjaj sunca koje se u njoj kupalo.
"Da li smo mi, u želji da joj pomognemo, svojim metodama prerano otvorili kutiju u kojoj je godinama spavala njena ranjena duša?" mislila sam glasno.
"Započeli smo nešto ćemu nismo bili dorasli. Upleli smo strune naših naših misli u njenu ranjenu osobnost i nismo slutili što će se dogoditi. Kao da smo zaboravili da ljubav egzistira vodili smo je cestama naših metoda u kojima nije bilo ljubavi, bilo je samo traženje istine." psihoanalitičar je iznenada stajao iza mene.
"Ne slažem se potpuno s Vama. Ja sam pokušavala u njoj probuditi osjećaj za tijelo i pokret, a to je put ka osjećaju za ljubav prema samome sebi." branila sam sebe i njega dok smo ulazili u njegovu ordinaciju.
"Na početku svakog djelovanja je nemir duše i podvojenost mišljenja. Mi smo sami bili nesigurni u onome što smo joj nudili. Primjetiti osobne slabosti je početak filozofije. Misliti srcem dok osjećaš mozgom je jedini put ka pravim rješenjima. Mi nismo imali rješenja. Možda smo joj trebali pričati priče, izmišljati bajke koje je onda mogla sanjati. Prisiljavali smo je na realnost, ne spoznavši koliko boli ta realnost izaziva u njenom srcu koje je krvarilo. Tek sada, pročitavši do kraja njene zapise, znam da je netko drugi namjerno otvorio kutiju u kojoj je godinama spavala njena svijest."
"Tko je to bio?"
"Agnostik novog vremena, čovjek koji u sebi sjedinjuje mudrost i znanje, nesretan čovjek koji sreću traži u tugama drugih, čovjek koji svoj pesimizam odjeva odorom hedonizma i poziva u nesretnike u vječnost u kojoj postoji nedokazljivi dokaz bezvremene sreće."
"Povijest se ponavlja, u mnogim epohama su postojali takvi koji su nesretnicima obećavali vječnu sreću u sjedinjenju sa Apsolutom."
"Da, imate pravo, oni su u svom postojanju nedodirljivi jer ih štite sljedbenici koji u njih slijepo vjeruju."
"Ovaj moderni nagovarač na smrt je zakoračio u migrenino carstvo i tu traži svoje žrtve. Umjetnost i migrena, domena u kojoj se stranac iz Lombardije dobro snalazio, domena kojoj mi je Ana pričala sa oduševljenjem, domena u koju je zahvaljujući njemu uronila njen nesretna duša…………."
"Problem je u tome da je ta spodoba nevidljiva i nedohvatljiva. Znamo da postoji, ali ne znamo tko je on, gdje je on, gdje se krije, od kuda vlada nesretnim dušama."
U tom trenu je zazvonio telefon. Promatrala sam promjenu na licu čovjeka. Vidjeh kako uzbuđenost prelazi u bijes.
"Noćas je u laboratoriju instituta za kemijska istraživanja buknuo požar. Kada je policija stigla vatrogasci su uspjeli smiriti plamene jezike, a cijei institut je mirisao na jasmin." skoro je bezglasa ponovio ono što mu je policija javila.
"A žena?" upitah još tiše ne usuđujući se povjerovati u to što sam pomislila.
"DNA analiza još nije učinjena, ali sve govori o tome da je i ona nestala u plamenim jezicima." sada već sabrano mi odgovori psihoanalitičar. "Ako je tako onda je i ona odnijela tajnu o čovjeku iz Lombardije sa sobom."

U tom trenu se oglasilo zvono na vratima. Poslije nekoliko trenutaka u sobu je ušla žena koju sam vidjela onog ljetnog solsticija u dvorcu. Nasmiješila mi se. Psihoanalitičar je stajao kao omamljen iza nje. Prostorom se proširio miris jasmina.
Žena je sjela pored mene.
"Poznavala sam Anu. Bile smo zajedno u Lombardiji na tečaju crtanja. Sprijateljile smo se u tuzi koja nas je obavijala. Bila je nesretno zaljubljena u mladog čovjeka koji ju je podsjećao na njenu prvu ljubav. Pričala mi je o vama i pokazivala vježbe opuštanja tijela iz grča migrene. Zadnji put smo se vidjele u dvorcu, godinu dana prije njenog odlaska u vječnost. Prošle godine je, kao što ste sama doživjela, bio moj i vaš miris. Vi i ja smo jedini svjesni svjedoci njegovog nauma. Želio nas se osloboditi, vjerujući da će snagom svog uma uspjeti hipnotizirati i našu svjesnost. To jutro sam odlučila da ga zavaram, da pomisli da sam povjerovala u njegovu moć, da ću krenuti u smrt i osloboditi ga svjedočanstva. Igrala sam ulogu zaljubljene žene. Razgovarali smo o vječnosti i našem zajedničkom putu u zagrljaj istine. Uspjela sam od njega saznati kako je Anu odveo na to putovanje obećavajući joj zajednički let u snove. Nije osjetio da sam se u njegovoj blizini oslobađala od snage oca koji me je uvjeravao da je Ta- Land zemlja spasenja. One noći kada je otac izgorio ja sam pobjegla iz gorućeg laboratorija i ostavila oca samog u plamenu. Taj bijeg mi je uništio jedan dio života. Krenula sam u potragu za istinom, željela sam pobijediti znanost i dokazati da je alkemija život, da je ovozemaljski život samo zrcaljenje vječnosti u nanosekundama postojanja. Mladić iz Lombardije je moj brat, ali on nikada nije saznao da sam mu ja sestra. Majka, tada već bila na granici klimakterija, je umrla pri porodu. Otac mi je rekao da je smrt bila jača i da sada majka i moj mali brat žive u Ta- Landu, čarobnoj zemlji vječnosti. Nisam mu povjerovala, tražila sam istinu i doznala da dječak nije umro, da ga je otac ostavio u ubožnici optužujući ga za smrt žene koju je obožavao. Dječak je posvojen od bogate obitelji koja mu je omogućila bezbrižnu mladost, studij i u nasljedstvo ostavila vilu u Lombardiji. Slijedila sam put dječaka, ne odavajući ocu da znam njegovu tajnu. Otišla sam u Lombardiju i svjesno pristala na sudjelovanje u seansama koje je uvrijeđeno dijete provodilo nad ljudima koji su bili izgubljeni na obroncima svijesti i podsvjesti. Shvatila sam da odabrao put osvetnika ocu i sudbini, trnoviti put ka zvjezdama koje su bile milosrdne preme njemu. Otac je živio u njemu, njegova duša se u trenu smrti reinkarnirala u dušu dječaka koji je osđen za nešto što nije učinio. On se danas osvećuje svim ženama."
Prestala je govoriti dozvilivši nam da sredimo misli i osjećaje u dušama.
"Kakve veze imaju vaš otac i vaš brat sa Rudolfovim ocem i Aninom sudbinom?" psihoanalitičar je analizirao svaku njenu rečenicu.
"Moj otac, vaš otac i Rudolfov otac su bili alkemičari našeg doba. Oni su pokušavali promijeniti tijek ovozemaljskog vremena, vjerovali su u nadzemaljsku snagu i mogućnost stvaranja kamena mudrosti" odgovori mu žena glasom koji je prisjećao na glas koji sam čula u dvorcu.
"Ana je bila žrtva te zavjere." vrisnu čovjek u psihoanalitičaru.
"Ana je bila medij preko kojega su oni desetljećima komunicirali."
"Svi su danas mrtvi osim vas i vašeg brata."

"Moj brat je noćas uronio u vječnost, otišao je među duše koje će mu same suditi ili će ga zauvijek osloboditi grijeha."
Osjetih strah, miris jasmina je prelazio u miris vatre.
"U pepelu će pronaći dokaze da sam ja izgorila, jer brat i ja imamo isti DNA, to sam uspijela kao kemičarka samoj sebi dokazati. Mi smo iznimke koje dokazuju pravilo. Za ovozemaljski svijet mene više nema. Vi se i dalje brinite o migreninom carstvu, nastoj te pronaći metodu kojom ćete nesretnike uvesti u zamak spasenja. Ja ću nastavit rad moga brata. Pomagat ću onima kojima vi ne uspijete pomoći, onima koji svjesno odaberu put spasenja u vatri iz koje smo svi iznjedreni.."
"Eutanazija je zakonom zabranjena" usprotivi se psihoanalitičar.
"Nije ukoliko čovjek svjesno potpiše da ne želi produljivanje ovozemaljskih muka. dozvoljeno je isključivanje aparata koji produlju život bez života. Migrenino carstvo je pakao iz kojeg mnogi žele pobjeći. Vi imate mogućnost da pronađete put koji vodi kroz čistilište do Raja. moj brat nije vjerovao u u te mogućnosti, on je postao nasilan. Ja vjerujem u vas, oslobodila sam se migrene slijedeći vaše metode, ja osjećam razliku između pakla i raja u kojem se sada nalazim.. Pomagat ću samo onima kojima vi neuspijete ukazati put ka spasenju."
Otišla je iznenda kao što je i došla., ostavivši teško breme na našim dušama.
"Moramo što prije pokrenuti mašineriju spasenja. Emisija koju sam dogovorio sa TV- postajom počinje ove jeseni. To je jedna od mogućnosti da među nesretnicima proširimo metodu "Ljetni solsticij" i ucrtamo pu ka spasenju iz migreninog carstva." odlučno reče psihoanalitičar.

Nastavit će se:

http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/