Poslije Anine smrti smo psihoanalitičar i ja pokušavali, svatko na svoj način, pacijente polagano uvoditi u perivoj kristalnog dvorca njihove svijesti, kucali na vrata podsvijesti vjerujući da se njoj krije i riješenje problema njihovih noćnih utvara i jutarnjih glavobolja. Samoubistvo, koje me je probudilo iz uspavanosti vjerovanja da su metode kojima se služim jedino dobre, je bilo u isto vrijeme i poticaj za iskrenje novih ideja u univerzumu moga uma. Pročitala sam još jednom i još jednom "Mit o Sizifu". Željela sam u sebi osjetiti osjećaj apsurdnosti, onu neutješivu nagost duše u kojoj nema ljepote ni blještavila sunčane svjetlosti koja je najdulje sjala u danu ljetnog solsticija. Svakodnevica je postala laboratorij u kojem sam pokušavala spoznati jednoličnost života mojih pacijenata, njihovo ustajanje iz kreveta, odlazak na posao, tramvaji, biroi, tvornice, ručavanje, večeravanje i ponovno spavanje. A onda njihove noći bez snova, noći pune utvara. Tako od ponedeljka do subote, jednostavno djelovanje, a onda kao zla kob noć puna snova iz koje se ne žele probuditi. Migrenino carstvo na kraju apsurdnosti radnog tjedna, nedelja spasenja od utvara koje žderu sunčanu svijetlost i sakrivaju ljepotu kristalnog dvorca u kojem spava podsvijest.
Pokušavala sam pronaći način kojim bi potaknula moje pacijente da si jednog takvog jutra postave Camusovo pitanje: "Zašto?" i da onda spoznaju da to što su živjeli nije bio pravi život, ali da istodobno budu spremni na promjene i da im to što su spoznali ne postane strano i nepregledno.
"To je bila naša greška. Dozvolili smo da Ana spozna apsurdnost svog života, a nismo je uspjeli naučiti kako da živi s tim osjećajem." rekoh psihoanalitičaru pri našem sljedećem susretu.
"Kada monotonija života postane spoznatljiva, onda treba znati ući u dubinu procesa i spoznati njegovu bit. Svakodnevica nesmije ostati iza stakla naše neosjetljivosti, jer onda se život uistinu pretvara u tekuću traku naših navika i mi postajemo automati." iznenada je zašutio.
U toj tišini osjetih njegove misli i sjetih se svojih proteklih dana. To je uistinu ono što je Camus pisao.
Zar i naši dani nisu slični? Mi isto ne ulazimo u dubinu procesa nego jednostavno ustajemo iz kreveta, tuširamo se, radimo, jedemo i spavamo. U čemu je razlika između nas i naših pacijenata?
Tišinu razbi glas psihoanalitičara:
"Ja sam jedno vrijeme bio sličan njima. Migrenino carstvo je uistinu utočište strahova i apsurda. Još uvijek se sjećam boli i neugodnog osjećaja od kojeg sam se mogao osloboditi samo u snu. Poslije pada na skijanju i kratke nesvijesti u mojoj glavi se dogodilo čudo. Uspio sam ući u kristalni dvorac moje podsvijesti i otkriti godinama zatomljenu istinu o smrti majke. Danas čim se probudim, moja prva misao je majka koja umire, taj kratki osjećaj tuge i straha je za mene postao nešto kao jutarnja molitva. Tek tada se budi moja svijest. Apsurd majčine prerane smrti me prisiljava na razmišljanje i ja se pitam isplatili se živjeti. To je najosnovnije pitanje i jedino stvarno filozofsko pitanje. Kada si odgovorim sa "da" sve drugo onda postaje misaona igra i lakoća života već buđenjem počinje." psihoanalitičar završi svoju ispovjest.
"Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja. To je početak jedne pjesme koju sam napisala u djetinjstvu."
"Vi ste jedan od rijetkih sretnika koji su već u mladosti zavoljeli ovaj svagdašnji život. Vi imate sreću da ste odabrali posao koji vas ispunjuje, da ste sreli čovjeka koji Vas razumije, Vi niste morali tražiti puteve do zamka jer ste nekim sretnim slučajem u njemu rođeni."
"Možda je sreća u tome da sam rođena u zemlji u kojoj je nebo veliko i plavo, u kojoj je horizont beskonačan. U mojoj zemlji su i noći svjetlije jer na nebu ima više zvijezda. Sjećam se Ivanjskih vatri, tepiha od kresnica i očiju neba stopljenih u osjećaj koji danas nazivam ljubav." rekoh dok su mi se i u glavi redale slike iz djetinjstva.
"Oni koji neznaju od kuda dolaze neće nikada saznati kamo idu. Mnogi od naših pacijenata žele zaboraviti od kuda su došli, žele uživati u svjetlu života bez tuge i patnje prošlih dana. Potiskujući porijeklo i uzroke svojih patnji i tuga, oni lutaju tamnim životom apsurda svog neživljenja. Kada ti apsurdi bljesnu kao iskre i zasvijetle kao istine oni ih se počnu bojati i nesvjesno bježe u migrenino carstvo. Ja sam bježeći od istine o majčinoj smrti zaobilazio sve puteve koji su vodili ka vili u kojoj sam rođen. Tek danas razumijem Camusovu filozofiju i znam da bih bez one nesreće na skijanju tonuo sve više u zaborav, bježao sve dalje od istine i iskrica koje su mi se u snovima pojavljivale."
"Naš mozak je često i naš spasitelj, on nas u takvim trenucima sam od gurne u stanje nesvijesti, umjetnu komu i tako dozvili tijelu i univerzumu uma da se oprave od boli." rekoh prisjećajući se svoje davno proživljene saobraćajne nesreće i trenutka buđenja iz nesvjesti.
"Vaše znanje je puno osjetilnosti i Vi ga pretvarate u poeziju. Moramo pronaći put kako Vaš i moj svijet sjediniti u bajku o duši i tijelu.Trebali bi naučiti kako ostvariti alkemijsko vjenčanje, kako sjediniti to dvojstvo u trojstvo instinskog postojanja u jednostavan život." psihoanalitičar mi potvrdi moja razmišljanja. Počela sam intenzivnije čitati studije o razvoju mozga i nove fizke. Nadala sam se da ću u tome pronaći puteve za otkrivanje mostova ka zamku u kojem spava naša podsvijest, ono zatomljeno egoistično"Ja" koje se kod naših pacijenata noću budi i u obliku utvara krade san. Kvantna fizika je već u svojim početcima poticala mozgove na maštanje, filozofiranje i poetiziranje.
Dok su alkemičari sanjali o otkrivanju osnovne materije i ulazili u magiju, nova znanost nama nudi objašnjenja i polako dokazuje postojanje osnovne materije u nama samima. To više nije materija nego energija koja nas prožima i oživljuje, to je ono što bi trebali naučiti osjećati. Opasnost je u tome da se paralelno s novom znanosti razvija i nova mistika. Ono još nepronađeno vrelo, izvor naše osnovne energije, je obavijen tajnom, do njega još nije pronađen put. Novi mistici koriste tu tajnu i zaluđuju već zaluđene. Na internetu sam otkrila jednu adresu i mnogo linkova o toj temi. Postala sam znatiželjna i slijedeći ih došla do jako lijepo stiliziranog poziva na sljedeći ljetni solsticij.
"Ljetni solsticij je dan kada se poklanjamo bogu sunca i slavimo vjenčanje iz kojeg je nastala materija prima. Dođite u dvorac sunca, na zdenac vječnog života, u svitanje najduljeg dana. Iz zdenca će, kao i svake godine, izaći sunce i na svom dugom putu se sjediniti s mjesecom. To sjedinjenje će se dogoditi u srebrenoj kugli koju će na nebu stvoriti plameni jezici prastare Ivanjske vatre. Promatrat ćemo kao i svake godine blještavu kuglu iz koje se uzdiže ljubav. Vaša sreća je u Vašim rukama. Doživjet ćete alkemijsko vjenčanje, vidjet ćete kako iz vatre nastaje ljubav i možda sljedećeg solsticija poželjeti sami zakoračiti žeravicom i poletjeti u beskonačnost božjeg sna, u vašu državu sunca, u kojoj je vrhovna svećenica ljubav, obećanu zemlju u kojoj vlada zaborav svih dosadašnjih nesretnih stanja, strahova i bolova."
Uz taj poziv je bio priložen i plan puta ka zdencu života. Odmah sam nazvala psihoanalitičara i dogovorila sastanak s njim.
"Otići ću na to slavlje, rukopis i boja papira je ista kao i ona koju ste pronašli među Aninim skicama. Ta- Land zemlja čudesa" rekoh sve u jednom dahu. "Igrate se Sherlocka Holmsa bez pravog razumjevanja kriminologije. Što mislite na tom slavlju saznati?"
Postalo mi je neugodno, moja koža se bez moje volje ježila. Nisam glumica, nisam psihoterapeut, nisam istinska pacijentica koja treba pomoć, istinitost tih spoznaja me je počela vraćati u stvarnost. Hoću li moći do kraja odglumiti zainteresiranost i istovremeno budno promatrati što se oko mene događa? Osjetila sam nesigurnost zbog odluke koju sam samostalno donijela.
"Biti ću promatrać nekog novog procesa. Možda ću sudjelovati u nekom novoalkemijskom eksperimentu i naučiti nešto za mene i moje pacijente bitno, a možda ću otkriti i nešto važno o Aninom samoubistvu."
nastavit će se:
http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=17514
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen