taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 17. April 2011

Requiem jednoj odlutaloj sjenki....




U zrcalu svjetlosne dimenzije vidim krabuljni ples u Platonovom svijetu sjenki. Milijuni riječi napisanih, izgovorenih, potrošenih da se pokaže, dokaže, objasni, iskaže, izrazi, odrazi sjaj nutarnjeg neba. Zbrajam riječi i shvaćam da je riječima teško pokazati, dokazati, objasniti, izraziti osjećaj koji drugi ne želi osjetiti, osjećaj koji se gubi u špilji u kojoj samo sjenke stvarnosti plešu svoj ples pod maskama. Srce mi je trenutačno puno ljepote, duša puna lepršavih leptira sreće probuđenih vješću o izlječenju moje ljubavi od zločudne bolesti. Svijest je ipak okupirana razmišljanjem, izrešetana mislima, a tijelom se šire neki novi osjećaji. Toplina se širi mojim prsima, toplina malo opterečena pokušajima da zaboravim vrijeme provedeno pred vratima smrti. Težina bremena se krije u tragovima nade da ću uspjeti sakriti ožiljke bičeva vremena, vremena ubijenog teškim znakovima kraja. Ne znam kako si objasniti ovu tugu koja me obuzima, kako razumjeti tužnu igru u svijetu sjena, kako se obraniti od nevidljive ruke koja pokušava zariti koplje duboko u plamen srca koje se donedavno od straha rasipalo u komadiće još uvijek razasute u pretkljetki vječnosti. Još uvijek osjećam miris darovane mi svijeće koju zapalih u noći vještica da otjera zlu sudbinu sa vrata našeg vremena. Osjećam njene iskre u srcu prikovanom okovima tmine odbjegle iz svijeta sjena. Pitam se pišući je li ovo još jedan pokušaj dokazivanja samoj sebi da je sretan trenutak sunčana oaza, željeni otok mira i spokoja ili je ovo samo izljev tuge koju osjećam preduboko i prežestoko?
Pitam se hoću li ovim riječima uspavati nebo okrutnosti i osloboditi uspavanke položene u blage oblake koji ne govore, među nježne božje ovčice koje, u pretljetki vječnosti, pjevuše baladu o, virtualnim mačem, zaklanim ovcama? Pitam se hoću li uspjeti uzdahom oslobođenog srca odpuhati zastore crnih sumnji i zakoračiti u jutro obasjano sjajem ljubičastih cjetova u arboretumu sna koji budna sanjam? Pitam se pišem li himnu darovanom nam životu ili je ovo requiem jednoj odlutaloj sjenki prošaran šapatom grebena oblivenog krvlju beskrajnih dubina ranjenog ljudskoga srca?
Pitam se?

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/



Keine Kommentare: