Sonata od snova......

Zaustavljena na vratima vremena, osluškivah rapsodiju sna i utapljah se u plavetnilu tvoga neba. Bio je to trenutak potpunog mira, spokoja i sreće, u drhtajima nebeskih struna osluškivah suptilne note mjesečeve sonate, slušah kako srebrenkasta svjetlost predivnu melodiju svira, nježnošću plesa svjetlosti i sjena moje tužno srce dira i daruje mi harmoniju svemirske ljepote. U tom treptaju oka, nestade strah, ljutnja, tuga i na nebu zasja priviđenje iz drevnih vremena, predivna iluzija sa zvjezdanim dijademom u kosi otvori vrata akademije davnih vjerovanja. U čudesnom trenu zagrljaja nemira i mira, u dodiru noći i dana, u treptaju nebeskoga oka, u času kad mjesec odlazi, a sunce iz tmine izranja, u zadnjem uzdahu tog oproštaja čujem šapat Uranije drevne, muze, kćerke Mnemozine, proročice zvijezdanog kalendara i vidim kako zvijezdano lijepa iz rijeke sjećanja izranja. Odlazeći u beskraj budećeg neba ostavlja mi trag ispisan od zvijezdanih slova, trag istine davno satkan u moju knjigu od odsanjanih snova.
Uzdrhtalo srce udiše miris vječne poezije i budi uspavano djete u dubini duše koje me odnosi u carstvo ljubavnog izričaja. Zagrljena toplinom tvoga postojanja u ovoj čudesnoj priči, u zvucima željenog svitanja, još snena uranjam u tišinu tvoga sna. Osjećam, ti si lahor dobre sudbine, ti si duša mojih snoviđenja, krijesnica koja guši jecaje tmine i u ovom modrom snu donosi okus vječno željene, vječno rađane, vječno sanjane blizine. Zagrli me svilenim velom satkanim od srebrenih niti naših zajedničkih snova. Ti znaš koliko duboko uranja iskra tvoga bića u zjene moga srca, koliko je snažana vatra u vulkanu duše iz kojeg još uvijek suklja lava uspomena. Da, dragi moj pjesniče, ja sam ona koju tvoje svjetlo smiješta u Orionovo sazviježđe, ona ladarica koja je pjevala sonatu o ljubavi, ona djevojka koju su, jedne Ivanjske noći, vile povele na vilinsko jezero na vrhu svijeta u srebru mjeseca lutalice, da ja sam ona koja sklada mjesečevu sonatu u tvojim samotnim noćima. Zagrli me snovima u kojima živi samo ljubav, vječni plamen sa ognjišta na kojem smo djelili besmrtnosti vjerovanja. Zagrli me božanskim dlanovima, dodirni usne okusom koji još uvijek iskri u sjećanjima, mirisom, iz elizejskog vrta, ukradenih trešanja, vrta u kojem smo slušali tišinu i dočekivali rađanje sunca na našem zajedničkom nebu. Zagrli me sjećanjima, dok budna na ležaju od ružinih latica sanjam pješćani žal na kojem smo gledali kako iz sedefaste školjke izrastaju biseri i slažu nisku sretnih trenutaka, kadenu koju još uvijek nosim spletenu oko srca.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/