O čovjeku u čovjeku..........

Osluškujem nježne zvuke simfonije univerzuma, osjećam miomirise iz oluje ruža, uranjam u dubinu oceana snova, lutam Misaonom Proustianom, čujem šaputavu svjetlost grada sanjajućih knjiga i znatiželjna sa vječnim čuđenjem u duši se pitam:
Što čovjeka čovjekom čini? Ples srca u beskraju uma? Vječna igra svjetlosti i sjene, ples sudbine odbjegle sa otoka Kronosova svijeta? Nad treptajem čovjekova uma vjekuje još uvijek to pitanje drevno, što čovjeka Čovjekom čini, ono tjelesno, duševno ili ipak ona u dubini duše lepšava vila, Anđeo čuvar, svjetlosno prabiće nježno i snažno kao treptaj leptirovih krila? Što u njemu broji otkucaje srca, tko meki dah duše kroji i rijekom krvi, tom  ponornicom  zaigranom u krijesu sanja, tko tajnovitim Ouroborosom u čovjekovom ovozemaljskom životu o istini govori. Tajnovita dobra vila je  stvoriteljica kapljica koja kristale tijela svjetlošću uma hrani, ona na delti oceana snova plimom vječnih osjećanja dušu od utvara i nesreće brani. Iz dubine duše svjesnost vruljom uzbuđenja u srcu izranja, taj nečujni treptaj leptirovih krila što ponekad u nutarnjem svemiru uragane stvara. U podsvjesti, u špilji drevnoga Platona, u Freudovoj santi leda lepršava vila život sjenkom svojom kruni, ona je življenog života vječna svjetlost danja, čuvarica sudbine, ona je odbjegli treptaj iz proždrljivog Kronosova oka. Kada se strahovi u tami srca množe, oni osjećaji tajni, srž davnih emocija u kapljicama krvi talože, dobra vila treptajem svojih svilenkastih krila ih u kapljice sreće pretvara i valovima novih snoviđenja pjenušavu kupku radosti i veselja stvara. Treptaj leptirovih krila, nježan lahor sudbine odbjegle iz proždrljivog Kronosovog oka, drhtaj što tek kožu dira i treptajem nježnim sedefastu školjku u dubini srca, na pješćanom žalu ljudskoga života, sniva. Misao, taj treptaj Kronosovog oka u kojem se prošlost u sadašnjost slijeva, trepti snagom i nježnosti snenom, lahorom misli sličnom lepršanju leptirovih krila. Što čovjeka čovjekom čini? Tajnovita vila u dubini duše, anđeo čuvar na portama srca ili svjetla sjenka u beskrajnom oceanu svijesti? Čovjek je božansko biće, taj sretno odbjegli treptaj Kronosova oka, kapljica rose na latici cvijeta, zrnce pijeska u pustinji svijeta, nebrušeni kristal u riznici znanja, Kohinor u beskraju sanja, nježni lahor leptirovih krila što zvjezdane oluje u svemiru stvara ili je čovjek tek lepršavi dašak u vrtlogu nebeskog vretena, tek blješteća kapljica u rijeci bez povratka, tek sretan trenutak bezvremenog životnoga tijeka.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28903