"Ja ću vam sada ispričati priču o ludama i igri trenutka." počela sam govoriti.
Luda je lice koje reprezentira snagu čovjekova uma, simbol za smjeh koji s ničim nije povezan i povezuje sve. Ono predstavlja istinu života, nekorumpirano, odlučno, zaigrano, slobodno i užasno živo. Luda je naš saveznik, ali u isto vrijeme širi oko sebe strahopoštovanje. Povijesno i u legendama je luda živjela i prikazivala se u različitim oblicima. Till Eulenspiegel je bio moralna instanca koja je dobre građane razotkrivala u njihovoj škrtosti, slabostima i gluposti. Nasruddin je bio mudrac arapsko-perzijskog svijeta. Dvorska luda je simbol istine, mudro zrcaljenje njegovog odnosa prema kralju. Njene šale su bile uvijek zamotane u ruho jednog od dvorjana, ciljano prepoznatljive, pa je zbog toga ona rijetko preživjela kralja.
Mitovi o ludama ističu njeno značenje kao garanciju životne istine, ostaju sjećanje na stvarnost vremena koje je reprezentirala.
Cirkuski Clown s crvenim nosom se pojavio u 18-om stoljeću u pauzama artističkih predstavljanja. On traje i pojavljuje se uvijek iznova, on živi s nama i poklanja nam smijeh i uči nas istinskom životu. Clown tužna lica, igrajući smrt, umire osmjehujući se.
Luda u Clownu nema moć, ona djeluje svojim bićem da, svojom sposobnosti, ljude svog vremena, zarazi smjehom. Ona pretjeruje, parodira svojim tijelom i svojom igrom svete simbole trenutačne vlasti.
Luda i clown se zajedno igraju s trenutkom u trenutku, trenutkom vječnosti koji ih povezuje s ljudima i njihovom srećom, trenutak koji otvara put snage ka srcima i najljepšem svojstvu ljudske prirode. Oni postaju simbolom iskonske čovjekove naravi, njegove kreativnosti i sposobnosti igranja iz čega na koncu kao erupcija vulkana izlazi smijeh. Luda je nula, ono ništa u nama što uvijek stoji iza naših naučenih životnih uloga i granice života. Ona je u isto vrijeme, trenutak opuštanja u nama, trenutak u kojem smo sami sebi vjerni i identični sa samim sobom. U tom trenutku počinje autentična, slobodna životna igra.
Luda nam u nama priča priču o stvarnom životu, o igri ozbiljnosti koju naučeni igramo, o neuspjesima i nesigurnostima naše umorne duše. Ona budi sposobnost duhovitosti, uzburkava rijeku kreativnosti i smijeh prelazi u snagu, koja nije tehnika nego izraz naše čovječnosti, snaga koja postaje odmor našem utjelovljenom umu.
Biti Clown, Clown bez maske i crvenog nosa, znači izgubiti strah od života, znati se odlučiti i učiniti pravi korak na pozornicu života. Sloboda lude, koja se u nama budi, je u slušanju svog srca, u oslobađanju od okova etabliranih pravila reda i ponašanja, unutar kojih postajemo nevjerni samome sebi, izdajemo samoga sebe i stvaramo jednu novu vrstu nereda o kojoj nitko ne razmišlja. Dok ne spoznamo i ne probudimo ludu u sebi stavljamo masku na lice, da bi zaštili svoju ranjivost. Ta maska, koju nitko ne primjećuje na našem licu, nas sve više i više udaljuje od nas samih.
U svojoj jezgri smo mi svi lude, svi smo povezani sa pravim životom, svi smo u svojoj jezgi zdravi.
U svijetu u kojem živimo je najveća hrabrost biti autentičan, veliki riziko je početi se, javno i "bez razloga", smijati. Mudrac, obrazovana luda univerzuma, je ona nula, ono ništa u nama koja se bori protiv osjećaja straha. Ono čega se dobri građanin, pa čak i demonstrant mašući zastavom boji, za ludu postaje istinski izazov. Luda postaje djete, nedužno i bez predrasuda. Ona je spremna gledati u oči osobnoj katastrofi i boriti se sa sjenama osobne stvranosti. Život, a ne pravila i zakone koji ga čine, shvaća kao obavezu.
Upravo zbog toga se smijemo Clownu na pozornici, on čini upravo ono čega se većina nas boji. On se predaje igri i osjećaju, on zapinje, on se blamira, on neuspjeva, on zakazuje, ali nikada ne gubi svoje dostojanstvo, svoj humor pa zato ne gubi niti svoju duševnu ravnotežu.
Naša najopasnija bolest je zavaravanje samoga sebe. Terapija protiv te laži je ujedno i prilika da svoju istinu bez ostatka, dosljedno i iskreno izrazimo. Lažna vjernost nametnutim istinama i prisilni lojalitet nas sputavaju u doživljaju sebe samoga. Rezultat takvih stanja je često osamljenost, dosada i besmislenost života. Spoznamo li svoje slabosti i zavolimo ih u sebi možemo se snjima i šaliti, možemo ih prezentirati kao svojstva kojih se ne stidimo. Za taj korak u samoosjetilnost je potrebna hrabrost. To je skok emocionalnog uma u dosad nepoznato područje sebe samoga, u dubinu velikog mora naše duše iznad koje viri kao vrh sante leda naša svjesnost, to je skok pri kojem se nesmije dugo razmišljati, mora se samo željeti skočiti.
Tako ulazimo u pravi svijet svoje osjetilnosti, u svijet suprotnosti, koje ostvaruju našu duševnu ravnotežu. Tek tada osjetimo da sve ono što smo do tog trenutka shvaćali kao pravi smisao života mora proći kroz prizmu lude u nama. Naše unutarnje svijetlo se zrcali u prekrasnim nijansama dimenzija naše istinske stvarnosti. Tim svjesnim činom, razotkrivanja naše podsvijesti, mi spoznajemo da se cijeli život sastoji od suprotnosti: svjetlo- tama, visina- dubina; počinioc- žrtva, ali u isto vrijeme nam postaje jasno da i u nama samima, u našoj samosvijesti postoje suprotnosti: samosvjest počinitelja i samosvjest žrtve. Misao u tom trenutku, sputana još uvijek nametnutom nam napetosti duše, samo zrcali davno potisnuti osjećaj, istinu po kojoj se ta svojstva u nama boje jedno drugoga, ali nastupajući zajedno se ne osjećaju strah.
Smijehom se oslobađamo unutarnje napetosti i ujedinjujemo suprotnosti, pa tek onda osjećamo kako te dvije svijesti jedna drugoj služe. Tijelo postaje zrcalo lude u nama, jer u njemu su programirane sve naše životne igre, svi naši stavovi. Mi se po njima krećemo, govorimo, mislimo, osjećamo ili ne osjećamo. Luda se u svojoj igri koristi tim svojstvima i onda ih polarizira lašti i oblikuje. Ona otkriva naše želje i nadanja, luda je iskonska emocija i njen stav, luda istražuje ono što smo davno zatomili negdje duboko u riznici postojanja, luda misli za nas i pretvara emociju u osjećaj, u duhovitost naše osobosti. Tada otkrivamo i filzofiju lude u nama, filozofiju koju su nazvali Narozofija. To je filozofija trenutka, filozofija koja ne pozna dvoumljenje i traženje, filozofija kojom živimo vječnost u stvarnom trenutku postojanja. U isto vrijeme je to nova filozofija smijeha u kojoj je upravo smijeh izvor mudrosti. Smijeh, kao dimenzija sreće, je osnova te filozofije, a " Smijeh bez razloga" njen moto. Na taj način je u narozofiji smijeh osnovna struktura u stvaranju svijeta, kao što su davno vjerovali gnostičari. U smislu novonastajuće znanosti, promjenom paradigme u fizici, oni za razliku od gnostičara, smijeh nazivaju, radosnom energijom koja prelazi u vatromet stvarnog postojanja.
Zamak u kojem ste se večeras našli je obasjan suncem vaše nove svijesti. Ovo što čujete nije tuđi smijeh. Poslušajte, vi se smijete ludi u sebi, vašem sretno probuđenom egoističnom umu. Vi se smijete glasno i sve napetosti vašeg tijela se tope na suncu vaše nove svijesti. Kada se sunce danas skrije, neće nestati ta čarolija, jer vi se smijete životu i ljepoti svog opuštenog tijela.
Smijeh je treštao cijelim studijem i mi smo se smijali.
Kada sam te večeri došla kući suprug mi je rekao da je nazvao Rudolf.
"Nije bio siguran da emisija ide u živo. Želio je s tobom porazgovarati."
"O čemu?" upitah znatiželjno
"Rekao je samo da zaluđujete narod filozofijom koja se ne može živjeti."
"Jesi li vidio broj s kojeg je nazivao?"
"Mene si našla da se time bavim i zašto ti je to važno?"
"Ma nije uopće važno. Umorna sam i još uvijek uzbuđena zbog emisije. Što ti kažeš o emisiji?"
"Meni se svidjela, ali mi se čini da ste otišli predaleko u znanost. Rijetki su oni koji su vas uistinu razumjeli."
"Znanost ulazi sve dublje u čovjekovu dušu i pokušava sve pojavnosti i dokazati. Oni se koriste instrumentima pa uz pomoć vanjskih osjetila i posredstvom mozga interpretiraju ono što se događa u ljudskoj duši. Na taj način znanost materijalizira i stvarnost, reducira realnost samo na aspekte mjerljivog i izračunjljivog. Mi pokušavamo upravo te metode pretvoriti u priče kojima ćemo potaknuti njihovu misaonu snagu i osmisliti njihove zatomljene emocije."
"Ti si fizioterapeut zbog toga moraš smišljati priče o pokretu."
"Smijeh je pokret, erupcija kojom se čovjek može osloboditi i mišićnih napetosti."
"Onda smisli jednostavnu priču o smjehu."
"Bio jednom jedan dječak koji je prodao svoj osmjeh jednom zločestom čovjeku, a onda shvatio kako je teško živjeti bez osmjeha na licu. To je priča koja je već napisana, snimljen je film po njoj i televizijska serija. Ja sam pokušala smijehom početi seriju kojom ćemo ući u misaoni labirint naših gledalaca i namamiti ih da se doista u svakodnevnom životu počnu smijati."
"Dobro, dobro pobijedila si. Kasno je, idemo spavati." počeo se smijati i ja sam se smijala. Smijali smo se i ja sam osjetila kako me konačno napušta napetost i uzbuđenost zbog televizijske emisije.
Kraj
http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen