Bol, osjećanje osjećaja.....

Ono što sam te noći doživjela je bilo upravo ono što sam već godinama pokušavala sebi samoj objasniti. Vidjela sam u izrežiranom virtualnom svijetu nastajanje osjećaja." rekoh psihoanalitičaru pri prvom susretu poslije moje pustolovine u dvorcu sunca, na izvoru vječnog života.
"Je li to bilo pozitivno ili negativno iskustvo?"
"Za mene pozitivno. Poslije te noći sam stvarno u stanju definirati nastajanje boli i njeno svjesno usmjeravanje u ugodu iz koje izlazim kao pobjednik.
"Što je sa drugima koji su bili tamo. Mislite li da su i oni to tako doživjeli?"
"Nažalost, mislim da je cijela predstava od većine krivo protumačena. Prijeti opasnost od ponovnih samoubistava. Moje prisustvo tamo je donijelo korist meni i mojim budućim pacijentima. U virtualnoj slici nastajanja alkemijskih procesa sam vidjela dušu i tijelo odvojene i spojene, vidjela sam osjećaj u njegovom začetku i proces njegovog nastajanja, doživjela sam alkemijsko vjenčanje poslije kojeg se rađa bol ili ugoda, ljubav ili mržnja, nesreća ili sreća. Osjetila sam smrad izgaranja tijela koji prelazi u ljepotu mirisa sna koji možemo i budni sanjati. Tek ako prisilimo tijelo da uistinu osjeti i doživi bol, možemo ga od te boli i osloboditi."
Psihoanalitičar me je promatrao zainteresirano i ja osjetih da mu govorim nešto što je on već godinama znao.
"Vaša priča me potsjeća na nastajanje atomske bombe. Otac psihoanalize je, kao i fizičari sa početka prošlog stoljeća, otkrio energiju koju drugi koriste za ubijenje. Za razliku od tadašnjih fizičara, on više nije mogao doživjeti krivo tumačenje i krivu upotrebu njegova otkrića. Sve ovo me navodi na ideju o režiji jednog novog filma. Trebali bi pronaći Jamesa Bonda koji će biti u mogućnosti da spriječi luđaka u njegovoj namjeri." zašutio je, razmišljao par trenutaka, a onda nastavio
"Sutra moram tako i tako otići do policije zbog jednog ročišta na sudu. Mislim da je vrijeme da se malo više pozabavimo institutom, kursevima u Lombardiji i dvorcem u kojem ste one noći bili. Ovih par samoubistava do sada nije bilo dovoljno za policiju da pokrene neku veću akciju. S ovim novim podatcima će mi možda uspjeti pokrenuti veću mašineriju."

Vratila sam se poslu i pokušala doživljeno u dvorcu proicirati u terapiju. U glavi mi se vrtio film. Željela sam uistinu osjetiti životnu energiju koja se iz moje zdjelice uzdiže i širi tijelom, zamišljala sam je kao tekućinu koja mijenja boje, kao različite geometrijske oblike mojih različitih psihičkih stanja, kao muško i žensko tijelo koje se vjenčanjem spajaju u ono što osjećam kao moj utjelovljeni um. Još jednom sam pročitala knjigu Gustava Junga o alkemiji i psihologiji, usporedila pročitano s fokusiranjem i pronašla ideju vodilju.
Osjećanje osjećaja, kojem još neznam ime, je rijeka crne vode, kaos u kojem se ne snalazim. Pokušala sam u tom kaosu mog unutarnjeg svijeta pronaći nešto još nespoznato, nešto što bih mogla usporediti sa migreninim carstvom mojih pacijenata ili sa bolovima bez prave diagnoze, s nemogućnosti pokretanja nekog zgloba, s osjećajem nemoći prelaženja praga boli.
Velika imena od kojih sam učila, imena koja su stvarala metode terapije pokretom su isprobavajući ih na svom tijelu donosili zaključke. Sami tjelesno oslabljeni, oni su pokušavali iz svojih tijela izvući dokaze da je ono nemoguće ipak moguće dokazati. Doživjela sam nastajanje osjećanja osjećaja o postojanju u tijelu ali još uvijek nisam imala dokaza da je to moguće kada se jave neizdrživi bolovi u jednom njegovom dijelu. Migrenino carstvo je carstvo bez prostora i nisam znala gdje trebam početi.
Hermafroditski Adam je, po legendi, početak nastajanja vrste čovjek. Iz njegovog tijela je izrasla žena, pramajka koja rodi svijet. Nevidljiva snaga izašla iz Adamovog tijela se krije u svakom od nas. To je ono dvojstvo koje je Gustav Jung, otac psihoanalize, nazvao anima i animus. Tek spojeni i spoznati oni stvaraju osobnost, odvojeni stvaraju vječni kaos u glavama i tijelima naših pacijenata.
Alkemijsko vjenčanje je put ka svjesti o posjedovanju te dvojnosti u sebi i njenom sjedinjenju u jedninu istinskog postojanja. To je onaj užasni smrad gorućeg tijela koji je prešao u miris jasmina, to je proces koji sam vidjela one noći u dvorcu, ali još nisam svjesno doživjela.
Neki luđak taj proces zrcali u samoubistva, naziva ga oslobađanjem od nesnosnih bolova i depresivnih psihičkih stanja. Taj luđak je od dobronamjerne metode staroga učitelja napravio "atomsku bombu" koja ima užasnu razornu moć.
Moram pronaći put u najsitnije djeliće moga tijela, osjetiti vrenje u djelićima mojih atoma, vrenje iz kojeg nastaje energija koja me spaja s univerzumom. To je vatra u koju moram svjesno ući da bih pronašla vječnost mojih svjesnih stanja. Bol je kaos iz kojeg treba pronaći put ka harmoniji postojanja. Bol je vatra čiji jezici spaljuju tijelo i izlaze iz njega kao smrad koji zagađuje zrak. Ljudsko tijelo gori užasno brzo, bol prelazi u smirenje smrti, ali ako uspijem pronaći put kako to vrenje pretvoriti u miris sna uspjet ću vatrom boli pobijediti plamene jezike koji gutaju san.
Prvi put u životu sam poželjela da me nešto zaboli da bih mogla eksperimentirati i osjetiti do kuda dosežu granice moje osjetljivosti. Kao da uistinu postoji onaj koji usmjerava naše puteve i ostvaruje želje, jedne noći sam pala i iščašila srednji zglob srednjeg prsta lijeve ruke. Osjetlila sam vatru boli i njeni jezici su se širili mojim tijelom. Sjela sam na pod i počela duboko udisati i izdisati. U glavi mi se zavrtilo i osjetila sam mučninu u želucu. To je bila čista fizička bol i ja sam znala mjesto iz kojeg se širi. Krenula sam misaonim putem do povrijeđenog zgloba. Skoncentrirala sam se na bol i zaustavila njeno širenje tijelom. Vrtoglavica je prestala, mučnina prestala. stavila sam led na povrijeđeni zglob i otišla do hitne pomoći. Tri tjedna gipsa je obavezno smirenje i vrijeme za oporavak ranjenih struktura.
Drugi dan me zabolila glava. Svjesna napetosti mišića u ramenom pojasu ja sam ih za trenutak još više pojačala. Bol u glavi se pojačala i ja sam stvarno uspjela izazvati oluju u njoj. Tutnjalo je i bljeskalo u mojim moždanim vijugama, a osjećaj mučnine se uistinu pojavio kao popratna pojava. Dozvolila sam toj vatri da se proširi tijelom i svijesno ušla u oganj nesnosne boli koja blokira sva druga osjetila. Cijelo tijelo je gorilo mučninom i neugodom. Dva moja bića su bila u sukobu. Upoznah podsvjest koja se budila u meni. Dotaknuta plamenim jezicima ona se uskovitlala i pružala ruke ka svijesti. Ležala sam zatvorenih očiju na krevetu dozvolila taj zagrljaj. Pred mojim unutarnjim očima se odigrao film od one noći kada sam pala.
Pri padu su se mišići napeli u obrani da ne udarim glavom o pod. U isto vrijeme osjetih neugodan miris pucanja tkiva unutar zgloba i smrad želučane kiseline koja je prijetila vulkanom. Unutarnja vatra je palila krv i vezivno tkivo. Osjetih kuckanje u zglobu. To moj imuni sustav šalje svoju vojsku da obrani ostalo tkivo. Počela sam duboko disati opuštajući vratne i ramene mišiće. Ušla sam unutarnjim očima u najsitnije djeliće atoma moga tijela. Osjetih vrenje u kemijskim procesima moga tijela. Moram pojačati to vrenje dodavajući mu kisik. Disala sam polako i duboko, izdisala u istom ritmu. Unutarnja vatra se pojačala, plameni jezici su dodirivali bolne mišiće, ulazili u glavu, lutali želucem. Želučana kiselina je prestala ključati, osjećaj mučnine je popustio. Smrad je nestao mješajući se s mirisom jasmina koji je dolazio kroz otvoren prozor dnevne sobe. Otvorih oči. Glava me još uvijek malo bolila, ali napetost u mišićima je popustila. Ustala sam i izašla na terasu. Miris jasmina se pojačao. Disala sam i vatra se u mom tijelu smirivala. Tinjala je još samo oko sljepoočica.
Razmišljala sam o nezgodnom padu i o boli koju sam osjetila u prstu. Podsvjest mi ponovo pojača napetost u mišićima vrata. Svijest u isto vrijeme pojača disanje i miris jasmina se proširi mojim mozgom.

U tmini svijesti vidjeh bijelu golubicu.  Začuh zvona koja su najvljivala ljepotu sjedinjenja, vidjeh Grass i ljepota osjećaja našeg vjenčanog putovanja se proširi tijelom. Moja podsvjest su moji refleksi koji su me obranili od teže ozljede. Pomislih ponovo na pad i vratni mišići su se ponovo počeli napinjati. Moja svijest dotaknu taj refleksni mehanizam, i njihov zagrljaj se pretvori u ugodu. Glavobolja je prestala. Doživjela sam svjesno alkemijsko vjenčanje moje unutarnje dvojnosti sjedinila animu i animusa u ljubav istinskog postojanja.
Osjećanje osjećaja je postalo dio mene. Tako sam spoznala da je bol stvarno utvara podsvjesti koja se, ako ju ne doživimo svijesno, počne širiti nepoznatim putevima, uvlači se svaki ugao tijela i ovlada našom svijesnosti.


Nastavit će se:

http://anatomija-jednaog-samoubistva.blogspot.com/