taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 30. April 2011

Sjeme ljubavi......






Nikada ne smijemo prestati vjerovati u bajke. Moramo im dozvoliti da žive u nama, pisati ih zvjezdanim slovima nutarnjeg neba i vjerovati u njihovo porijeklo. U kristalnom koridoru uspomena još uvijek vidim vilinska prabića našeg rodoslovlja, čujem njihove glasove i dozvoljavam im da u meni održavaju plamen djetinjeg vjerovanja. Na tvojim dlanovima osjećam snagu doline smaragdne rijeke i suza koje kaplju iz statue u svetištu vječnog sna.  Ti nosiš u sebi znamenja zaustavljena u vremenu ukazanja besmrtnosti na vrgu svetoga brijega, na kraju križnoga puta ka ozdravljenju duše i tijela. Zavoljeh te do srži vjerovanja u ljubav koja se zrcali na obroncima tvoje mladosti. Pod križem osjetih milovanje kozmičke zmije i snagu vrtloga koji nas je sjedinio u biverzum postojanja. Nisu te dotaknule kapljice svete vode krštenja, ali ti si kršten porijeklom Stvoritelja u trenutku začeća. Koračaš životom uvijek uzdignute glave, rasteš ka suncu i kada je breme sudbine teže od težine križa koji je On nosio da bi otkupio naše grijehe. U tvojim grudima vrije sveta krv, izranja iz kaleža u kojem se rastopila  sveta hostija. Sretoh te u trenutku kada je dogorijevala svijeća vjerovanja u ljubav. Iz zadnjeg titraja se rasplamsala vatra koja danas gori ljepotom i lakoćom postojanja u legendi o rođenju ljubavi. U tvojoj agnozi se krije snaga tvog postojanja u nerješivoj zagonetki početka. Tvoje oči su pune sna koji svojom blagošću grli cijeli svijet. Ti voliš bezuvjetno i strasno, ljubavlju gušiš svaki krik sumnje, suzama srca zalijevaš Elizejska polja u dubini duše. Patio si, osjećala sam tvoju bol o kojoj nisi govorio. Nosio si je u sebi kao znak pokore za nešto što nisi učinio. Bio si bičevan sudbinom, ranjavan bodežima nevidljive nemani koja se hranila tkivom tvoga bića. U najtamnijoj noći naših života si uskrsnuo u trenutku kada sam ja padala pod križem optužbi i prosuo simfoniju svjetlosti nad opustošenu dušu. Izašao si iz Hopperovih praznih prostora i vratio se uživot sa osmijehom u suznom oku stvarajući novo vrijeme. Nebo je promijenilo boju, nestali su tmasti oblaci straha, sunce je prodrlo u srž trenutka. Na obzorju zaiskriše kristali, sjeme ljubavi je kao Mana hranilo dušu. Odora sreće je zasjala dimenzijom vjerovanja u život i onda se dogodilo ukazanje vječnosti. Vratio si se sa vrata smrti u naše vrijeme buđenja u vilinskom snu.




Keine Kommentare: