Dan ljetnog solsticija

Dan prije solsticija sam studirala plan puta do zdenca života. Nije bilo teško pronaći mjesto gdje se nalazi. Kada sam drugo jutro krenula ka zdencu bila sam jako uzbuđena. Nisam znala što me taj dan očekuje, ali sam mislila na Anu i njoj za ljubav sam odlučila izdržati sve izazove koji će slijediti. Dok sam vozila prema na planu određenom mjestu još je bio mrak. Iza jedne okuke sam ugledala dvorac koji me je potsjetio na bajke i na djetinje snove. Iz bezbroj malih tornjića se nazirala treperava svjetlost svijeća. Dok sam parkirala auto, na već skoro punom parkiralištu, istočno nebo se počelo svjetliti.
Dvorac je izranjao iz maglice koja je na njegovom dnu skrivala riječicu koja ga je odvajala od stvarnosti iz koje smo dolazili mi, nas mnogo u skupim automobilima. Na mostu sam primjetila ženu koja je neodlučno stajala pred ulazom. Požurila sam za njom. Našavši se na mostu koji je obješen na lancima visio iznad vode ugledah u sredini dvorišta veliki zdenac i oko njega puno ljudi. Žena i ja se pogledasmo. Bila je visoka i dobro građena i nešto mlađa od mene, a njen pogled mi se učini poznat. Negdje sam već vidjela ove oči, prođe mi misao kroz glavu.
"Mi smo stigle u zadnji čas." reče žena " čim sunce izađe podiže se most."
"Vi ste već bili ovdje."
"Ovo mi je osmi puta u kojem ću doživjeti ljepotu nastajanja matrrije prima, ljepotu i čudesnost sjedinjenja sa vječnosti ."
"Tko to organizira, tko šalje pozivnice?"
U tom trenu se na istoku pojavilo sunce i naše sjene pretvorilo u dugačke tragove koji su se ispružili do zdenca. Zašutjele smo prilazeći bliže središu velikog dvorišta. Iza naših leđa je bivalo sve svjetlije, a iz zdenca je izranjala velika kugla. Blještavilo kugle obasjane prvim zracima sunca me zasljepi. Pogledala sam skupljenu masu. Stajali su zatvorenih očiju lica okrenuta kugli, a most iza mene se polako dizao. Škripa lanaca nas je odvajala od stvarnog života. Kugla je još uvijek blještala. Okrenula sam se da vidim od kuda dolazi svjetlost. Zidine dvorca su imale proreze i sunce se na svom putu ka zenitu probijalo kroz njih i cijelo jutro obasjavalo zdenac. Prisjetih se drevnog kamenog grada.
"Ovo je jedini dan u godini kada sunce cijeli dan, od trenutka izlazska do trenutaka zalaza, obasjava zdenac i kuglu koja se sa njegovom zadnjom zrakom spušta u zdenac." žena pored mene potvrdi moju misao.
Metalni glas iz zvučnika sakrivenih u zidinama prekinu naš razgovor.
"Dobro došli u dvorac sunca, na izvor vječnog života. Doručak je serviran, poslužite se."
Stolovi su bili puni voća, svježeg peciva i kolačića. Miris kave, čaja i mlijeka se proširi prostorom. Muzika zamjeni ledeni glas dobrodošlice.
Pink Fleud i njihova "Tamna strana mjeseca" nas pozva u novu pustolovinu. Tek tada sam vidjela da na rubovima zdenca stoje dva ogromna čovjeka koja svojim ramenima pridržavaju staklenu kuglu. Slika koja se pojavila pred mojim očima me prisjetila na jednu kartu iz tarota. Ispod kugle je iz zdenca izvirala četvoroglava neman, simbol alkemije, iz čijeg daha nastaje kugla. Četvoroglava neman znak za četiri osnovna elemnta koji čine život. Iz jedne glave je izlazio zrak, iz druge dim, iz treće dim i vatra, a iz četvrte čisti plamen. U kugli se mješala tekućina različitih boja i iz nje su izvirali muško i žensko tijelo, sljubljivali se, postajali kružnica i nakon nekoliko trenutaka ponovo razdvajali. Cijela predstava je sličila skupo režiranom filmu na celuloidnoj traci. Ušli smo u virtualni svijet nekog genija i on se igrao našim osjetilima. Potražih očima projektor, ali bez uspjeha.



Pred mojim očima su se odvijali alkemijski procesi koje sam do tada samo čitala u knjigama. U kugli su se pojavljivali lavovi i zmajevi, smjenjivali dan i noć, spajali sunce i mjesec, iz dva tijela postajala jedno. Ta predstava je trajala cijeli dan. Nitko od prisutnih nije govorio. Jeli smo i pili, mjenjali mjesta, kugla je sjala različitim bojama, a sunce je na svom putu stiglo do zapadnog neba. Njegovi zadnji zraci zapališe vatru u kugli i dva titana spustiše kuglu na zemlju. Držeći se za ruke dva tijela, muško i žensko uđoše u plamene jezike. Miris gorućih tijela dodirnu moj nos.
Osjetih gađenje i strah. Ljudi oko mene su dalje gledali u plamen. Miris se širio prostorom i prelazio u miris jasmina. Zaustavih dah. Pogledah ženu pored mene.
"Prošle godine je bio miris jorgovana." reče žena očiju uperenih u vatru.
"Ovo je moj miris." šapnuh
"Svake godine je drugi miris."
"Sjećate li se svih mirisa?"
"Mislite na svih osam godina." zamislila se "mislim da je prvi bio izmješan miris pinija, čepresa i starih kestena." zašutjela je na tren. "Da to je miris koji me je potsjetio na kurs koji sam posjećivala u Lombardiji."
"Jeste li sigurni da je to bio prvi?" prekinula sam je jer me drugi mirisi nisu interesirali.
"Da."

Kugla je blještala vatrom, miris jasmina se širio oko nas. U kugli zaiskriše dva lica sjedinjena u poljupcu. Četvoroglava neman se pretvarala u četiri bijele ptice koje se sjediniše u  jednu. Gledala sam kao nestaju lica iz kugle dok se Fenix uzdizao ka  tamnom nebu nad dvorcem. Zvuk lanaca najavi podizanje mosta i naš povratak u stvarnost.
"Želim vam ugodnu godinu i uspjeh u svim odlukama koje donesete. Kada druge godine procvijeta jasmin posjecite mu grane i u najkraćoj noći zapalite vatru, sjedinite se izvorom iz kojeg ste nastali, hodajte žeravicom i oslobodite se svih strahova, oslobodite srce okova ovoga svijeta, sjedinite se sa višom svijesti i spasenjem od ovozemaljskih bolova. Da bi doista osjetili sjedinjenje sa vječnosti morate biti sami i slobodni. Ja sam samo zvijezda vodilja do svjetleće kugle u koju morate zakoračiti sami. Vama koji ste prvi puta ovdje darujem ovaj dan prosvijetljenja, oni koji dolaze već godinama će u usta kamenoga lava za oproštaj gurnuti svoju desnu ruku."
Promatrala sam ljude kako pružaju desnu ruku u usta kamene životinje. Žena pored mene je zadnja gurnula ruku. Iza nas se ponovo čulo podizanje mosta. Okrenula sam se i vidjela kako nestaje treperenje svijeća. Dvorac je utonuo u san. Mnoštvo ljudi se razišlo bez pozdrava, osim žene koju sam prvu srela nitko cijeli dan nije progovorio ni riječi. Sjedali su svaki u svoj auto i odlazili.
"Hoćete li doći druge godine?" upitah ženu.

"Jasmin je miris na koji sam čekala godinama. To je bio znak da sam ja na redu da se očistim od grijeha koje učinih u ovozemaljskom životu, da uđem u svijetleću kuglu koja znači vječnu mladost i sjedinjenje sa beskrajem i vječnosti."
"Ali jasmin je i moj miris." rekoh uzbuđeno.
"To vam je znak da sljedeće godine ne dolazite. Čovjek ima samo jednom u životu šansu da spozna svoju osnovnu materiju, da osjeti plamene jezike vatre iz koje je nastao, samo jednom i nikada više."
"Što osjećate sada?"
"Da Vas moram napustiti jer postajete opasni. Vi previše razmišljate, vi previše pitate, tražite objašnjenja za nešto neobjašnjivo. Zaboravite sve što ste do sada znali i vjerujte u alkemijsko vjenčanje, sjedinite u sebi animu i animusa i postanite jednina sa višom svijesti i ne pitajte se više. Počnite jednostavno vjerovati." reče odlazeći u auto.
"Tko organizira ovo slavlje?" pokušala sam još jednom saznati ime organizatora.
"Tko ste Vi?" gledala me je prkosno.
"Pacijentica najpoznatijeg psihoanalitičara u gradu." lagala sam.
"A Vi?"
"Ja sam žena koja je griješila, ja moram stati pred virtualnu porotu i zakoračiti u vatru da bih dobila oprost, da me prigrli vječnost, da bih se spasila od ovakvih kao što ste vi."
Promatrala sam njeno lijepo lice na kojem se zrcalio strah od nečeg nevidljivog, nečeg što joj je gnječilo dušu, nečeg što nije dozvoljavalo njenom srcu da diše.
"Zar je pogubljenje osobnosti jedini put ka oprostu?" upitah tražeći u samoj sebi odgovor na to pitanje.
"Priznanje grijeha nije pogubljenje osobnosti." začuh šapat njene nutarnje tišine.
"Ali put koji nam je danas ponuđen je bjeg od stvarnog života. Poziv u svijet velikog vrača kojeg još nitko nije vidio, u svijet iz kojeg nema povratka, u carstvo o kojem budni sanjamo, ali ne znamo je li to uistinu spasenje, ne znamo hoće li nam uistinu biti oprošteno." pokušah je zaustaviti u njenoj namjeri. 

Gledala me je očima punim nepovjerenja. Osjetih njenu nutarnju borbu, rat razina njene svijesti, sukob prestrašene duše i zdravog razuma. Njeno srce je bilo zaleđeno poljupcem neke sjenke iz prošlosti, nad njenim bićem se kristalizirao oklop od komadića leda iz nekih davnih događaja.
"Ja sam kameleonsko biće od rođenja. Cijeli moj život je bježanje od istine grešnog začeća. U meni su sjedinjeni grijeh, požuda, strast i sjaj vjerovanja u Stvoritelja. Živim u kaosu ne pripadanja ni jednom ni drugom. Lutam oštricom trenutka i ne usudim se zakoračiti u njegovu srž. Tražim oprost od djetinjstva, a vječno sam kažnjavana sudbinom. Vatra me je već jednom oslobodila od nasilja, ali osjećaj krivnje je ostao duboko usađen u nutrini mog malog svemira. S tim osjećanjem je teško živjeti. Pokušavala sam otići, ali suicidi su bili spriječeni. Čitala sam knjige Sylvie Plat, željela kao i ona završiti ovaj mukotrpan put ka zvijezdama, ali nisam uspjela. Nisam sigurna hoću li ovaj put uspjeti, ali moram još jednom pokušati zauvijek otići u carstvo velikoga Maga." reče ne dozvolivši mi više da bilo što kažem. Ušla je u auto zalupila vrata i odjurila u prvi ljetni dan.
Ostala sam bez daha. Gledala sam za njom i pokušala zapamtiti broj njenog automobila, jer to je bio jedini dokaz da smo bile zajedno, jedina mogućnost da ju pronađem, da možda uspijem udruženim radom sa psihoanalitičarem nemoguće učiniti mogućim, da bar jednu dušu oslobodimo iz kanđi prodavača magle. 


Nastavit će se:

http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/