Miris Lombardije u vatri spasenja.........

Nekoliko zapisa smo pročitali zajedno. Gospodin o kojem je Ana pisala je trajao nekoliko mjeseci u njenom životu. Ona je miris duhana iz lule povezivala sa ugodom i neugodom. Na početku veze s Rudolfom je miris njegovog tijela povezivala s ljepotom osjećaja koji je on budio u njoj ljubavnom predigrom. Kasnije je, u želji za vlastitim zadovoljstvom, svršavao ostavljajući joj samo miris sperme i miris smrti. Njen nos je počeo reagirati, njen mozak je stvarao osjećaj odbojnosti prema tom mirisu.
Zadnja slika koju je nacrtala je bila velika vatra iznad koje se dižu k nebu žena bez pola lica i muško tijelo koje se uvijek javljalo u njenim snovima.
"Zapalit ću vatru od pinija, čempresa i starih kestena. Hodat ću žeravicom i oslobađati se ovoga života. Miris Lombardije će me odnijeti u snove. Ivanjska noć je noć ljubavi i smrti. Rudolf i ja ipak nismo uspjeli zaboraviti nedužnost našeg prvog ljubavnog čina i strahotu koju nam je pri tome učinio njegov otac. Godinama smo lutali zaboravom opterećeni podsvjesnim grijehom. Naš brak je rezultat naših nezrelih duša. Jučer sam se probudila sa užasnom glavoboljom. Noć je bila puna utvara i sjenki nečeg novog, nepoznatog i poznatog u isto vrijeme. Nije to bilo ono poznato migrenino carstvo iz kojeg se nisam željela probuditi. To je bilo carstvo mirisa. Prvi puta sam u snu osjetila miris od kojeg bježim. Bježala sam iz sna, a on me je slijedio. Opaki miris znoja i sperme se uvlačio u moj mozak. Oluja koju je izazvao u mojoj glavi je bila drugačija od onih prijašnjih. Kada sam se probudila bolila me glava i vrat i ramena, noge su mi bile kao oduzete, tijelo u grču ekstaze. U snu sam doživjela ljubavni akt s nekim nepoznatim. Poželjela sam nazvati prijateljicu, otići k njoj da mi tijelo oslobodi grča, otiči psihoterapeutu da mi objasni san. Ništa od toga nisam učinila. Krevet pored mene je bio prazan. Čula sam glasove u prizemlju. Rudolf je s nekim razgovarao, ali čiji je drugi glas nisam mogla odgonetnuti. Kada sam sišla u dnevnu sobu bio je sam i rekao mi je da su ga probudili moji urlici i da više nije mogao zaspati. Otišao je na posao, a ja sam ponovo prilegla nadajući se ulasku u migrenino carstvo. Željeni san nije dolazio. Miris duhana i sperme se širio spavaćom sobom. Otišla sam u kupaonu da sperem sa sebe osjećaj i odagnam miris koji me je progonio. Uvečer sam upitala Rudolfa o čemu sam govorila u snu. Rekao je da se više nesjeća i ponudio mi je čašu vina. Osjetih miris koji sam osjetila i sinoć pri vinu, ali vino nije bilo ono od sinoć. To nije bio miris vina nego nečeg drugog. Pogledala sam u Rudolfa, on je oborio pogled. Moj mozak je zvonio na uzbunu. Stavlja li mi Rudof omamljujuće sredstvo u vino? Ostavila sam čašu i počela govoriti o našem prvom ljubavnom činu, o njegovom ocu, o životu koji više nije život nego pakao iz kojeg se moramo izvući. Bio je zatečen tom bujicom istina o kojima svo vrijeme našeg braka šutjeli. Meni je bilo šest godina, a Rudolfu osam kada nas je njegov otac spojio u ljubavni čin i pri tome doživio svoju ekstazu. Tog dana me je Roland tajno pratio do izloga i vidio kako ulazim u nepoznati auto. Otišao je do moje majke i sve joj ispričao. Kada sam se vratila kući majka je pitala gdje sam bila i kada sam joj ispričala, bila je zgranuta i zabranila mi je odlazak pred izlog. Rekla je da moram brzo zaboravit to što sam doživjela, da nesmijem nikome pričati o tome, da je to veliki grijeh koji se može oprostiti samo ako ga se više nikada ne sjetim. Moja dobra mama je mislila da će me na taj način osloboditi osjećaja koji je u meni već počeo tinjati. S vremenom sam zaboravila lutku i gospodina i dječaka, ali zatomljeni osjećaj je ostao. Danas znam da onda nije bilo nasilja nada mnom, bilo je samo nešto nedozvoljeno, nešto što je uništilo moj život. Rudolf mi je priznao da me svo ovo vrijeme želi srcem onog istog dječaka i da me je počeo omamljivati da bi noćima ljubio moje tijelo i da je tek u prisustvu oca mogao do kraja uživati u ljubavnom činu. Dok promatram rađanje sunca i njegova toplina dodiruje moje obraze je se sljubljujem s tračkom nade konačnog buđenja. Sjedit ću na ovom mjestu dok ono ne krene na počinak, a onda ću zapaliti Ivanjsku vatru. Noćas ću proći kroz vatru i odletjeti u nebo da tamo pronađem onaj drugi dio sebe, Rolanda i ljubav. Učinit ću kao što su učinili pobunjenici života, revolucionari ljudskih duša. Posut ću se benzinom i preskočiti prag boli kojoj još uvijek nisam pronašala ime."


Zar je moguće da je Ana uspjela sama i svjesno uči u vatru? Mislila sam glasno.
"To nije zadnje što je napisala. Policija je pronašla pod jastukom u krevetu jedan zapis. Mislili su da je to jedini. Iz njega su zaključili da se radi o samoubistvu. Meni se to čini drugačije. Izgleda kao da ga je brzo sakrila od nekoga tko je iznenada došao u kućicu. Nije više imala vremena sakriti ga pod daske."
"Znate li što je napisala?"
"Još uvijek nisam uspio doći do tog komadića istine, ali mi znamo da je Ana u kućici provela cijeli dan. Policija misli da je tu došla tek uvečer. Mi znamo da je Ana studirala budizam i da za njih samouobistvo ne znači oslobođenje, nego obnavljanje istih patnji u novom životu. Zar mislite da je ona svjesno otišla, da bi sve još jednom preživjela?"
"Možda je to cijena da još jednom sretne Rolanda."
"Na kojeg Rolanda mislite? Pa ona je zapalila pinije, čemprese i stare kestene da bi s mirisom Lombardije otišla u nebo. Taj tajnoviti Roland je možda i rješenje tajne njenog odlaska. O njemu dosad nije pisala, njega nije slikala, on se više nije pojavio u njenim snovima. Što mi znamo o njemu? Nitko, do Ana ne zna kako on izgleda, a nitko pa ni Ana, nezna njegovo ime."
"Vi ste još uvijek ljubomorni na njega."
"Ja samo pokušavam pronaći pravu istinu."
"Zar to ne čini i policija?"
"Oni su zaključili slučaj. Ispitivali su me o Ani i njenoj bolesti, zapisivali podatke o njenim stanjima, konzultirali starog profesora i Rudolfa. Sve je dokazivalo da se ona u noći ljetnog solsticija ubila sama. Nisu pronašli niti jedan dokaz da je još netko sudjelovao u tome. U kućici i oko nje nije bilo ničijih tragova do njenih."
"Ako je bila cijeli dan u kućici kako je organizirala naša pisma i cvijeće?"
"Bio sam u cvijećari. Pokazao sam im Aninu sliku. Sjetili su se jer je insistirala na mirisima. Bila je kod njih predvečer toga dana. Cvijećara nije daleko od pruge i kućice."
"Što misli policija?"
"Oni neznaju za naša pisma. Rudolfu nije napisala ništa. To je za policiju zanak afektnog djelovanja depresivnog samoubice."
"Možda bi trebali konačno spomenuti ta pisma i cvijeće i mirise."
"Prijavio sam se na natječaj za sudskog psihologa. Nadam se da ću dobiti taj posao. Tada ću se pozabaviti tim slučajem i mnogim drugim slično ne dokazanim samoubistvima depresivnih ljudi."


nastavit će se:

http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=17514