"Beli reshit, beli tachlit", bez početka i bez kraja, ponavljaju židovi u svojoj molitvi više puta dnevno, "beskonačnost je vjerovanje" i kršćanin Cantor vjerujući u tu molitvu otvori čarobna vrata sna, pokaza da je postavljanje pitanja i razmišljanje o njima u matematici puno važnije od njenih konačnih riješenja. To je bio novi početak u misaonoj eleganciji i vjerovanju u beskonačno mnogo oblika misaono dotaknute beskonačnosti, osjećaj i san koji budna sanjam.
Koliko ima realnih brojeva?
Beskonačno mnogo i nitko nezna koliko. Beskonačnost je fikcija kojom se hranimo u stvarnom životu, količina u kojoj se ujedinjuju energije našeg postojanja, Aleph našeg života, ona točka univerzuma u kojoj se zrcali cjelina.
Prvo slovo Kabale, misterija početka, Beatriče u Danteu, Diana u Giordanu, netko koga još ne poznam u meni, sve je to možda svjetleća kristalna kugla puna prekrasnih boja i njihovih beskrajnih nijansi, konačno ostvarena, toliko željena, svjesna dimenzija trajanja. Zatvorih oči i osjetih titraje energije u sebi i oko sebe. Nađoh se središtu carstva velikih umova, u točki univerzuma u kojoj se zrcali svjetlosna dimenzija prostor- vrijeme. Vidim sebe i oči boje sna kako me gledaju, vidim cijeli svijet, svaki predmet u kojem se zrcali beskonačno mnogo predmeta i ulazim u dubinu postojanja i sve mogu vidjeti u neizmjernom broju različitih strana svijeta tražeći svoju.
Pitam se vide li oči boje sna mene ili one sanjaju neki drugačiji život. Putuju li te snene oči realnijim vremenom od moga?
Trenutak u kojem trajem postaje kristalna kugla u kojoj prepoznajem prošlost i naslućujem budućnost. Na trgu cvijeća više nisu tezge i ne mirišu ruže, tu se iz boja rađaju misli pune, neke za sada, meni nepoznate ljepote. Vidim prošle istine i rušenje epoha, vidim poginule i preživjele, sva godišnja doba u jednom trenu, u vječnosti koja traje pogledom, vidim Atlasa koji nosi nebeski svod i globus koji se okreće u zrcalima i tako se umnaža beskonačno mnogo ljudskih sudbina u jednoj jedinoj sudbini. Sva svitanja se skupiše u beskonačnost ovog trenutka. Putujući kroz krugove svjetleće kugle, tajnovitom istinom Alepha, dolazim sve bliže spoznaji, saznajem zašto je Bog umro tijelom Krista, osjećam istinu prvog grijeha i oslobađam ga se. Rješenje zagonetke o beskonačnosti je skriveno u mojoj misli o njoj.
Moj utjelovljeni um prihvaća filozofsku misao epohe u kojoj trajem. Misao proizašla iz stoljeća čuđenja, na svom putu ka istinskoj spoznaji svog postojanja, potvrđivana u svim mjenama, postaje svjetlost, bekonačnost moje svjesne spoznaje. Anđeo mi je pri porodu otvorio vrata raja iz kojeg me više nitko, do mene same ne može protjerati.
Kao u Danteovoj "Božanskoj komediji" moj raj se sastoji od krugova koji se koncentrično izdižu u beskonačnost postojanja, do konačne svjesne spoznaje. Beatriče, Giordanova Diana, Cantorov i Borgesov Aleph, istina koja počiva u meni, to je beskonačnost, nezaustavljiva i samostvarajuća energija sna, tkivo svemira, super strune Neutrina, fraktalna geometrija univerzuma uma. Vidim Cantora zatvorenog u vječni kaos svojih nedokazivih ideja kako gubi odnos između stvarnosti i mašte. Europom tutnja jedan od svjetskih ratova, a on traži Aleph u beskraju konačnih i beskonačnih brojeva, kao što je nekada Giordano Bruno lutao mitovima tražeći Dianu.
"Ja ne tražim genus supremum aktualne beskonačnosti, ja sam uspio dokazati da on ne postoji. Kako dokazati da ono što je iznad svega nije vrsta, nije plod, rod, pa niti konačni broj, to je nešto jedinstveno, potpuno individualno, nešto u čemu je sve, što sve obuhvaća, nešto apsolutno, ljudskoj spoznaji još uvijek nedohvatljivo." čujem šaputavu svjetlost Cantorova već umorna glasa. Veliko neobjašnjivo nešto zbog kojega je Giordano Bruno, neshvaćen u vremenu u kojem je živio, otišao u smrt. Nekada mi se čini da on živi u meni. Njegove misli su tako prisutne u mojoj beskonačnosti, da poželim govoriti njegovim jezikom, poželim putovati vremenom i prostorom šireći misao koja nema ni početka ni kraja.
U svjetlećoj kugli misterije početka vidim Halle, srednjevjekovni grad izrastao među solanama na rijeci Saale. Jezgra drevnoga grada je pretvorena u pješačku zonu punu butika i kafića. Grad zovu i gradom pet tornjeva, četiri crkvena i crveni toranj koji kao kameni svjedok podsjeća na prošle bitke. Haendlov museum je u kući njegovog rođenja, dobro očuvanoj građevini iz dvanaestog stoljeća. Halle je oduvjek bio grad u kojem se slušala simfonija univerzuma pretopljena u tonove klasične muzike. U Haendlovoj ulici, kojom odjekuje vječnost kompzitorovog postojanja i beskonačnost sna koji je njegovim stvaralštvom zaustavljen u gradu, se nalazi dvokatnica u kojoj je Cantor počeo sanjati. On je u tom gradu proveo svoje dane, tu je radio, i slušajući, u muziku preobražene, osjećaje umrlog kompozitora tražio istinu o beskonačnosti. U tom gradu punom tonova sna, jednog januarskog jutra, neshvaćen u svojoj ideji kao ni Giordano Bruno, ali bez mogućnosti da ono što je osjećao i opiše kao što je to činio Giordano Bruno, Cantor je u potpunoj osami umro.
Groblje na kojem je pokopan ne postoji više, nad njim je izgrađeno naselje u kojem žive novi ljudi. Stojim na asfaltu ispod kojega počiva neostvareni san i pitam se čuju li ovi ljudi, koji spavaju nad snom, simfoniju o beskonačnosti. Spašeni Cantorov nadgrobni spomenik podsjeća na neprolaznost ideje na jednom malom novom groblju na periferiji grada i kameni simbol njegova rada koji su postavili zaljubljenici u matematiku i umjetnost.
Lutam gradom i u ovom trenutku osjećam beskonačnost i želim dokazati količinu iznad količine i ostati u carstvu vječnih sanjara.
"Aleph je početak vječnosti i beskraja." začuh tonove Cantorovog sna. " To je ono veliko svjetlo koje je Mojsije vidio na brdu Sinai, to je stanje svijesti, to je Giordanova Diana i to je moj Aleph"
I odjednom se iz ničega pojavi svjetlost, sjajni znak visine, zasljepljujuća vatra, tajna skrivena u tajnama beskraja koja se zatvori u prsten bez boje u svim bojama svijesti. Svijet se pretvori u devet krugova od anđela. Deseti krug u centru svijeta, magični broj u kojem se krije istina i svjetlo u kojoj se krije beskonačnost, početak i kraj bez jednog i drugog.
Začuh židovsku molitvu, osjetih spiralnu dinamiku nutrine, vrltog genoma i spoznah čarobni broj u sebi.
"Svaki broj je jedinstven i različit od drugoga. Svaki je u svojom svojstvu ograničen, ali u njihovom zajedništvu oni su beskonačni" strune tkiva Cantorovog sna zatreperiše pred mojim unutarnjim očima.
"Tko zna konačnu sumu svih brojeva" upitah zbunjeno
Titrajuće strune sna mi odgovoriše pitanjem.
"Zna li Bog tu sumu konačnosti ili je ona i za njega tajna?"
"Postoje li dokazi o Božjoj beskonačnosti?"
"Samo lude mogu tako nešto tvrditi"
"Giordano je beskonačnost tražio u svjesnoj spoznaji trenutka."
"Ja je tražim u matematičkoj etici."
"Kao nekada Pitagora?"upitah
"Etika ljudske misli je najsuptilnija simfonija univerzuma, to je ono što ga širi i čini beskonačnim"
"Ima li beskonačnost svojstvo?" upitah ponovo još uvijek znatiželjna
"Priroda beskrajnog univerzuma je svojstvo beskonačnosti, beskonačnost je svojstvo svjetlosne dimenzije prostor- vrijeme, svojstvo trenutka u kojem se zrcali prošlost i sanja budućnost."
"Anima mundi?"
"Aleph" odgovori mi titraj Cantorovog sna.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen