Promatram kako svjetlucaju oči neba, uranjam vrtlog kristalnog vretena vremena, osjećam spiralnu dinamiku ljubavi i vidim krugove kojima je Dante osmislio svoju "Božansku komediju". Osjećam da se nalazim na granici između tog dalekog nepoznatog kraljevstva i mog malog unutarnjeg svijeta. Skupljena u trenutak moja svijest pokušava spoznati istinu o meni, o postanku svijeta, otkriti vrata vremena i objasniti mi tko se uistinu krije iza njih u univerzumu moga uma, tko se to šulja iza mojih misli i pretvara ih u slike i osjećaje koje pamtim. Kada sam se odlučila za studij univerzuma umno- osjetilno- osjećnog u čovjeku i geometrije njegovog tijela i pokreta, morala sam prvo prostudirati sebe samu, kao što je to činio Giordano Bruno, davni renesansni filozof. Tada sam počela spoznavati da sam ja uistinu metafizika uma u fizici tijela i od tada mi se pričinja da sam prije rođenja znala puno više o sebi nego što sada znam.
"Iz čega je proizašao pokret u meni?" pitala sam se osjećajući gluhoću i njemost svojih ćelija. Svo znanje o nastajanju vrste se spojilo u taj trenutak spoznaje, ali moje ćelije mi nisu odgovarale. Duboko u sebi ja još uvijek ne priznajem da moj pokret nastaje samo po zakonima fizike, kemije i biokinematike. Osjećam da se u mom tijelu događa puno više od onoga što danas možemo dokazati. Zbog toga sam sjedinila misli, osjetila i osjećaje u svjetlosnu dimenziju svijesti i počela tražiti izvor osnovne energije iz koje smo se mi svi razvili, energije koju svojim postojanjem u svjetlosnom zagrljaju bezvremena u svom sretnom trenutku stvaramo.
Ljubav, ta otrcana i ponekad krivo upotrebljavana riječ, je energija bez izvora i ušća, plaha i silovita, stvaralačka i destruktivna, nečujna i bučna, ljubav se mjenjajući svoje oblike uvlači u san i javu i čini život životom. Ljubav dviju ćelija je stvorila svjetlost, ovaj svijet i nas u njemu, ljubav je otvorila vrata vremena i svojim zagrljajem stvorila prostor- vrijeme, svjetlosnu dimenziju u kojoj trajemo, ljubav nas budi i uspavljuje, hrani i liječi, a mi joj nepriznajemo ni jedan drugi oblik do onog u pjesmama opjevanog i u knjigama opisanog.
Kao što danas svoje pacijente pozivam da uzmu sudbinu svoga tijela i pokreta u svoje ruke i da svjesno spoznaju prostor- vrijeme, dimenziju iz koje proizlazi njihov život, tako ovom studijom o ljubavi želim čitaoca uvesti u univerzum njihova uma, u kraljevstvo sunca na čijem prijestolu vjekuje ljubav, naša samosvijet, najčudesnija boginja naših života.
Četverodimenzionalno samopoimanje je ono što je za Giordana Bruna bila svjesna spoznaja, ljubav koju je tražio u beskraju univerzuma i nazivao je, slijedeći rimsku mitologiju imenom boginje lova, Diana.
"Iz čega je proizašao pokret u meni?" pitala sam se osjećajući gluhoću i njemost svojih ćelija. Svo znanje o nastajanju vrste se spojilo u taj trenutak spoznaje, ali moje ćelije mi nisu odgovarale. Duboko u sebi ja još uvijek ne priznajem da moj pokret nastaje samo po zakonima fizike, kemije i biokinematike. Osjećam da se u mom tijelu događa puno više od onoga što danas možemo dokazati. Zbog toga sam sjedinila misli, osjetila i osjećaje u svjetlosnu dimenziju svijesti i počela tražiti izvor osnovne energije iz koje smo se mi svi razvili, energije koju svojim postojanjem u svjetlosnom zagrljaju bezvremena u svom sretnom trenutku stvaramo.
Ljubav, ta otrcana i ponekad krivo upotrebljavana riječ, je energija bez izvora i ušća, plaha i silovita, stvaralačka i destruktivna, nečujna i bučna, ljubav se mjenjajući svoje oblike uvlači u san i javu i čini život životom. Ljubav dviju ćelija je stvorila svjetlost, ovaj svijet i nas u njemu, ljubav je otvorila vrata vremena i svojim zagrljajem stvorila prostor- vrijeme, svjetlosnu dimenziju u kojoj trajemo, ljubav nas budi i uspavljuje, hrani i liječi, a mi joj nepriznajemo ni jedan drugi oblik do onog u pjesmama opjevanog i u knjigama opisanog.
Kao što danas svoje pacijente pozivam da uzmu sudbinu svoga tijela i pokreta u svoje ruke i da svjesno spoznaju prostor- vrijeme, dimenziju iz koje proizlazi njihov život, tako ovom studijom o ljubavi želim čitaoca uvesti u univerzum njihova uma, u kraljevstvo sunca na čijem prijestolu vjekuje ljubav, naša samosvijet, najčudesnija boginja naših života.
Četverodimenzionalno samopoimanje je ono što je za Giordana Bruna bila svjesna spoznaja, ljubav koju je tražio u beskraju univerzuma i nazivao je, slijedeći rimsku mitologiju imenom boginje lova, Diana.
Umijeće je vrlina, umijeće je strast, umijeće je snaga sretnoga trenutka, umijeće je relativnost apsolutnog znanja, trenutak pun želja, žudnji i htijenja, tišina uzburkanog srca, tajac duše u zagrljaju svjetlosti vječne, te čudesne melodije što nježnošću svojom u žestini svijeta drobi čvrstinu kamena, u olujama blaži snagu stijena i u dubini bića postaje blaga osjećajna ponornica. Umijećem umijeća mi trajemo u nutrini, vjekujemo u toj kristalnoj vitrini, postojimo u sretnom trentku, u tom stvarnom djeliću vremena umijećem gasimo bjes i ljutnju koju neumijeće ispoljava, dozvoljavamo vulkanu da umijeće u nama kao lavu isijava. Umijeće je piti mudrost sa izvora drevnog, brati cvijeće sa grma još snenog, udisati mirise koji nas umijećem opijaju, sudjelovat u čudesnoj igri svjetlosti i sjene, plesti po tonovima svemirskih zraka koje nam samo ljepotu i lakoću postojanja darivaju. Umijeće je znati gledati, slušati, mirisati srcem, znati srcem srcu poklanjat slobodu, od srca srcem srcu biti sretno vođen, uranjati u u još nepoznate duhovne dubine, osjećati, da, uistinu osjećati i voljeti svih ljudi vrline. Umijeće umijeća postojanja u trenutku je umijeće koje svatko nosi u sebi, umijećem svoje duše snene mi kreiramo život i u njemu sebe.
Nastavak slijedi:
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen