taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 31. Mai 2011

Ples Elfe u žuboru sna...






U zagrljaju riffova nebeske gitare, u slijedu tonova svemirskog klavira i romora vode u fjordovima  vječnosti, milovana mirisima vilinskih bića odlutah u bekraj i zaustavih se u sazviježđu dalekog neba. Nisam se izgubila na putevima bespuća sna, čežnja me odnosila ka ognju opsjenara u kojem  se nazirala silueta Elfe, vile koja izranja iz dalekih jezera i beskraja tuđeg rodoslovlja. Vjera u neopisivost iskona me tjerala u dubine tek dotaknute ljubavi bez lica i naličja istine. Predala sam se titrajima dugačke tmine, snazi bijelih noći, sili vilinske moći i nadanjima da će se u orahovoj ljuski ozrcaliti opjevani san, u kapljici životnog slapa ukazati Gospa od kamenitih vrata i odnijeti me u korito rijeke pune Venerinog zlata. Osjetih zagrljaj iz kojeg je iznjedreno vrijeme i spoznah da se bez ljubavi ne bi moglo živjeti, da bi u sebičnosti jednoumlja nestajale iskrice vječne bezuvjetnosti, da bi u dubinama ništavila nestajale ljepote Shakesparovog sna. Oćutih pucanje okova nedokazane određenosti, nestajanje karika ljudske nepostojanosti i izranjanje istine u ekliptici Boga vječne umjerenosti.  U prapepelu vidjeh rađanje perlmutha iz školjke vječnosti, oćutih dodir prstiju bezvremena i zaronih u zlaćanu rijeku vječne svjetlosti. Osluškujem tonove muzike koja briše sve granice i osjećam djelovanje titraja iznjedrenih iz vilinskog svijeta koji ne poznaje pripadanje različitim izvorima jer je iznjedren iz vrulje božanskog svevremena.



Toplo zlato...





Vile se noćima skupljaju na vilinskom jezeru i igraju sa svjetlosnim zrakama, ruše i zidaju, liju toplo zlato sutrašnjeg sunca, čudesni zvuci se beskrajem šire, dok sa nakovnja na sve strane pršte i gasnu iskrice nebeskih zvjezda. Od vilinskih dodira raspliću se grane drveća zamršene tamom, na njih slijeću usnule ptice, a vile u zemlju utrljavaju mirisna sećanja na davne i buduće snove. Sve mora biti spremno kad se velika zavjesa podigne i pred zjevajućim pukom počne novi čin u vječnoj igri, u nebeskom teatru koji ne postoji zbog puka nego zbog dana koji dolazi. Novi dan će svanuti pred bunovne oči i nitko se neće začuditi, neće vrednovati tu scenografiju sna. Tamo gdje je sinoć bilo tihe trave, vrhova pokošenih tamom, promuklog slabog vjetra, tamnog svoda oznojenog sitnim vatrama, ujutro će tu biti svježe ispletene livade, raspjevano cvijeće i glasni žubor rijeka, litice će biti izrezbarene prvim svjetlom koje sve na šta padne čini oštrim kao ivica brijača, a nebo će mirisati svježinom zore koja ga je isplavila, skidajući sa njega garež noći. 
Gde je sinoć bio baršun, ujutro će zasjati kristali. Ono što nam se noću pričinjava hukom sova, svitanjem je gugutanje golubice. Gde je sinoć pjevao zrikavac, jutrom se sunča gušter. Dok je sinoć sunce umorno tonulo u more jutrom veselo izlazi iza planine. U zagrljaju šume, vidjeh malu srnu kako budna sanja, začuh tihi romor vilinskoga glasa, zaustavih se na stazi od mekanog lišća, zastadoh da umjesto koraka svojih slušam molitvu prastarog, ali još uvijek živućeg drveća. Čarolija tog svjetlosnog glasa zaustavi misli u njihovom letu i ja osluhnuh željenu tišinu u tom tajnovitom vilinskom svijetu. Stojim pod sjenkom duše ove snene, miluje me nježni miris njenih tek procvijetalih grana i svu grubost vanjskoga života zagrljajem svojim, svojim milovanjem u meni, u trenutku ovom, zauvijek slama. Ne lomite mi grane, šapće duša tiho, uživajte u svježini moga starog daha, neka lišće moje za vas vjetrom sonatu o život sklada, da nikada ne zaboravite postelju iz koje ste se svijesni spustili se grana i krenuli u svoj život sneni. U vilinskom glasu prelamaju se boje, svijetlost svojim spektrom dodiruje sva moja osjetila, ulazi pod kožu budi nova znanja, potvrđuje davna vjerovanja. Kao u nekoj davno pročitanoj bajci, snagom duše tek probuđene šume, potok jedan mali životom žubori i u sličnim tonovima glasa šumske vile sjedinjuje se svojom melodijom u sviranje tog orkestra drevnog. Iz daljine navire pjesma jedna davna, umilni glas mladoga pastira ptičijim cvrkutom o svojoj ljubavi sanja. I cijela šuma ječi od frule, moja me draga ne čuje, prepoznajem stih ljubavne balade i osjećam da čuvarica šuma tim pjevom sve one pozdravlja koji zaboraviše da je ljubav čudesna energija koja se u ljubavi prema svakom djeliću prirode očituje. U bistroj vodi na izvoru života zrcali se slika kristalnoga sjaja, to duša lijepoga mladića istinom istinu o ljubavi progovara. Gledam tu čudesnu prirodnu ljepotu, osluškujem simfoniju o šumskome životu, stojeći na njenoj od uvelog lišća i svjetlosti snene mekanoj stazi dozvoljavam energiji toga drevnog bića da mi dušu mazi, da me u svom zagrljaju probudi iz zaborava i ojača u meni želju i spoznaju za istinom o tajnovitoj energiji koja simfoniju života sklada, o neuništivoj ljubavnoj snazi.



svjetlo života...







Plavim satenom neba se širilo mjesečevo srebro i pretakalo u ljubičasti san. Čuvarica Lunina hrama je prosipala kristale na naša čela, slijevala ih u dubinu očiju da svijest pretvori u legendu o boginji i lovcu. Nimfe su plesale oko jezera sreće i uvlačile nas u svoju igru sa trenutkom. Strah od nečeg nepoznatog se rastakao u ljepotu nečeg bezimenog. Krijesnice su tkale tepih kojim smo koračali u neizvjesnost sljedećeg trenutka. Na slavlju uzbuđenja, na gozbi osjetila, u zavjetrini sna mi izmjenismo iskušenja i pretočismo ih u okus medovine na usnama. Uz jezero sreće se lahor ljubavi prelamao u krošnji naših duša, a tijela su se zrcalila u očima sna. Bio si lovac koji je srcem drhtave srne bježao od podivljalih pasa, poludjelih životinja koje su vrebale iz zatišja vremena. Bila sam boginja koja te je izvela na ledinu spasenja, na liticu iza koje je na nas čekala vječnost smirenja. Bio je to san u kojem smo se sretali na obroncima jave koja je u tom vremenu bila okrutno ružna. Nebo nije diglo ruke od nas, darovalo nam je zvjezde padalice u čijem sjaju naslućivah spas. Jecajem nutarnje tišine izgovarah želju, jednu jedinu želju koju sam tada imala. Tvoj život u zamjenu za zvijezdu koju si mi želio darovati kao znamen ljubavi. U svitanju jednog predivnog dana vidjeh tvoju siluetu u zagrljaju sunčane svjetlosti. Ušao si u žižu trenutka pun mirisa, boja, okusa, vratio si se zvjezdanim stazama iz bezdana strahova, rastrgao si ništavilo tuge i na dlanu donio sreću i stavio je u moje oči. Zvijezda koju darovah u zamjenu za sreću zablista u tvom pogledu. U jezeru sreće se jutros ogleda nebo i smiješi nam se suncem koje se vratilo u naša srca. Osluškujem šum lahora ljubavi, čujem šapat istine, dobro je da život niste pretvorili u naviku jer navike postaju krletka u kojoj je život prevara, a ljubav rob.




Jantarna soba...




U noćima bez sna ronimo oceanom, zaustavljamo se na koraljnom arhipelagu, igramo sa valovima i nestajemo u pjenušavoj kupki sreće. Dlanovima sjedinjujemo nebo i more, uzdasima postajemo vjetar koji se gubi u beskraju besane ljepote. Osluškujem šum ljubavi u školjki tvoje duše i vadim biserje iz tvojih očiju. Ti iz moje kose skidaš zalutale leptire i daruješ im slobodu da odlete do cvjetova i vrate nam nektar na usne.  Dogodila se ljubav u onom trenu kada smo sitnice pretočili u prostor- vrijeme u kojem je sve postalo srž, sve postalo opipljivo, mirišljavo, čujno i naše.  Dugo življena apstrakcija je dobila konture kojima darujemo dušu. U geometriji trenutka ona izranja u arhitekturu sna. Arhitektura živi našim pokretima, dobija dimenziju naših osjećanja, prostor naših želja, vrijeme naših čežnji. Postaje izgubljena i ponovo pronađena jantarska soba, blješteća odaja u kojoj diše prošlost lijepotom sjećanja i iskri budućnost vrednovanjem zagrljaja duše i materije. Skupili smo krhotine razbijenih života, one nevažne pojedinosti u cjelinu umjetničkog djela naše stvarnosti, oživjeli mramornu statutu Amora i Psihe, osjetili miris lovora u zagrljaju Apolona i Dafne i  zaplesali s Muzama pored Kastalskog izvora sreće.  Nebo nam se smiješi zvjezdanom poezijom, Erato nam na strunama lire svira sonatu o ljubavi, a mi ne čineći ništa učinismo sve.  Dogodila se ljubav u treptaju očiju koje sjediniše okus meda sa bojom jantara u kojem vjekuje leptirica koja tka svilenkasto tkivo sna.




Montag, 30. Mai 2011

Kuća Bernarde Albe...





Kuća Bernarde Albe, poezija iznikla iz duše daleke Andalusie, konjanik koji možda nikada nije stigao u Cordobu, život na strunama gitare, ljubav u bisagama, ljepota postojanja u vremenu oluje ruža i sjećanja na davna svitanja su danas postala silueta sreće koja me vjerno prati. Nismo zadovoljili uvjete osrednjosti, uzdigli smo se iznad spletki onih koji su željeli iskrojiti našu budućnost, onih neobrazovanih koji nisu govorili o sebi nego o drugima. Mi smo govorili o sebi ne optužujući ni sebe ni druge, promijenili smo adrese i shvatili da su godine, kojih nije ni bilo, prošle. Ti si zatvorio svoju i moju tugu u Pandorinu kutiju i bacio na dno oceana snova da ju nikada više ne pronađemo, da ne dozvolimo srcima da ponovo pate. Ostale su misli i neke, tada za nas važne, stvari utkane u zaborav. Njih se ovako odvojeni više nikada nećemo sjetiti. I to je dobro. Otišla sam stazama mladosti na kojima više nije bilo tvojih očiju u kojima se zrcalilo smaragdno jezero našeg djetinjstva. Brojala sam proljeća i redala ogrlicu od crnih bisera i voljela tvoje ludosti. Bilo je opet proljeće, na poljima su cvijetale visibabe, a ja sam stajala na obali života, promatrala u pijesku rasute boli i tragove koji nisu nikamo vodili. Trinaest crnih bisera mi je šaputalo da su godine kojih nije ni bilo prošle. Još uvijek kada u krošnji vremena čujem svirku cigana, osjećam one iste drhtaje i  sjećam se plesa kojim smo slavili zrelost. Više ne gasim sjećanja i ne trčim uz rijeku, ne palim oči neba da ne bih zalutala u slijepoj ulici života. Moja ljubav je uskrsnula iz groblja bezimenih i živi i buja i raste i izrsata u cvijet na kojem brojim trenutke sreće. Ti, to su bili snovi i vjetar na seoskoj cesti, ruka na ramenu u kinu. Ti to su bile suze pri oproštaju, traženje izvora, telefonski razgovori i pisma. Ti, to je bila ljubav, ali nije bio život. U igri s ljubavi smo uložili mnogo, izgubili sve, a dobili život. Osluškujem zvuke Andaluziske poezije i sjećam se i sretna sam, spoznajem sjećanja su lijepa. Na valovima drevnih snoviđenja iskre stihovi umrlog poete i zrcale istinu, potvrđuju nam da je dobro što smo pobjegli iz kuće Bernarde Albe. Osluškujem tugaljivi romansijero vječnosti i spoznajem da nisam uzaludno živjela u svijetu vječne poezije, da sam iz njega izrasla u sretan trenutak postojanja u ljubičastom snu.

Ovo je kolaž sastavljen iz stihova zbirke "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb 1987. i novoizastajućih osjećanja osjećaja. Kopiranje, prisvajanje, prekrajanje je dozvoljeno jer dokazuje da nisam uzaludno pisala, dokazuje da sam sudjelovala  u kolopletu svjetske poetike. Onaj koji  posuđuje moje misli mi ukazuje čast i zahvalna sam mu. Zbog sebe i svoje duše nemojte nikoga doslovno kopirati. Prevodite tuđe misli na jezik vaše duše kao što sam ja to činila čitajući Giordana Bruna, Petrarku, Dantea, Lorku, Prousta, Kafku, Borgesa i mnoge druge učitelje mog današnjeg izričaja. Njihove knjige vjekuju na policama svjetskih knjižnica i ni u jednoj nije napisana zabrana. Kako je divno uroniti u šapat sanjajućih knjiga i osjetiti da su napisane da bi se iz njih učilo.  



Noć oproštaja...




Pronađoh ostatke prastarog pepela u urni vremena. Vjetar sa orkanskih visova prhujalih tuga uzburka prah i odnese ga vječnost. Promatrala sam kako se iz njega rađa ptica- žena čudesnih boja i vraća na moj dlan. U njenim očima vidjeh rodoslovlje sna. Svakim treptajem oka je okretala stranicu brevijara u kojem se zrcalila zvjezdana poezija proživljenog života. Na jednojoj vidjeh samo bijelu auru duše koja je pokrivala crnu slutnju nekih trenutaka koji su razorli vjerovanje u postojanost virtualnih susreta na obroncima jave. Hvala ti sudbino, ti rođena iz pepela praotaca me odnosiš na izvor iz kojeg ispijam šapate bezvremena i čujem simfoniju svemira. Time to say goodbay, zapjevuši leptirica iznjedrena iz čahure sna. Čemu? pitam osjećajući njeno lepršanje u koridorima svijesti. Vremenu provedenom u bezbojnom ogrtaču lažnih trenutaka. Iz neboje izroni rapsodija dugina spektra i sjedini se sa vizijom na dlanu. Zaboravi i slijedi moj let ka hramu u kojem nema vremena, pozva me pepeo praotaca na povratak u beskraj ljubičastog sna. Jedno izobličeno lice izroni iz bijele aure pokušavajući zaustaviti tijek rijeke zaborava. Iz poluotvorenih očiju izletješe crne ptice i pokušaše zakloniti sjaj mladog sunca. Sudbina sa dlana ubi viziju zla. Nova stranica u knjizi života se otvorila titrajima probuđenog srca. Mlado sunce je krenulo ka zenitu, a neboje nestadoše u bezdanu ništavila. Na dlanu je još uvijek stajala vizija sudbine u čijim očima se zrcalio zaborav ružnog sna. Probudih se i na uzglavlju vidjeh svileni veo i latice ljubičastog cvijeta. Jesam li uistinu sanjala ili je ovo bila noć oproštaja od nečega što nije bilo važno.





Ljubav je u zraku...





Dogodilo se u trenucima prelamanja mjeseca Ida u mjesec rađanja smaragdnih polja. Zaustavljena u koracima kojima sam ucrtavala put ka hramu vjerovanja, ljubavi i znanja osjetih ugriz demona. Na trenutak zatvorih kapije uma da ne proplaču bjesom. Travanj se ušuljao sa suzama duše u rastrgani san. Udahnula sam miris  ljubičastih cvjetova koji su pobijali smaragdni tepih pred vratima sna. Osjetih  kako se u klijetkama srca gnijezdi novi san. Na padinama trenutka su vlati trave slagale kristale noći u kolajnu svitanju. Vjetar se igrao sa lastavicom koja je, kružeći pred oknima duše, najavljivala proljeće. Ponornice osjećanja su bujale otopljenim snjegovima koji su u zimskim mjesecima zatrpali zavjetrinu sna. Vrulja je prerastala u fontanu svjetlosti i pretakala šifru zla u poeziju drevnih oceana. U raspuklini tugaljivog vremena vidjeh vrata sunca i drvo spoznaje s kojeg, nagovorena zmijolikim demonom, u prošloj jesni ubrah jabuku punu slatkoriječivog otrova. Začuh grmljavinu neba koja se izrodila iz bljeska sudarajućih taština. Demon se bio ugnjezdio u predklijetki srca i zaustavljao protok svete krvi u elizejska polja uma. Omamljena otrovom koji je kapaljkom smišljenog zla pretakao u srž svjesnosti otvorih mu dušu, dozvolih mu da rovari po zamku intime. Ispijao je misli i pretvarao ih u optužnicu izvješenu na zidu srama. Neizrecivim porivom nečeg meni nepoznatog njegova se đavolja nutrina sve više i više otkrivala na zaslonu trenutka. Neutaživom žeđi za pobjedom je tražio načine da u meni izazove reakciju na njegov ratni pohod mojom nutrinom. Redali su se izljevi bijesa, svaka optužba je dokazivala slabost, na gmizanje osuđenog, demona. Nemojmo biti kao oni, sjetih se riječi velikog sanjara pred zgradom iz koje su stizali pucnjevi u glavu. Odlutah u koridore prošlih ljepota da ispijem nektar i neutraliziram otrov. Nahranih vučicu majku u vilinskoj šumi davnih snoviđenja i osjetih lakoću postojanja. Oprostih sebi grijeh da bih mogla opraštati drugima. U očima boje sna pronađoh utjehu i oprost grijeha koji me je na trenutak paralizirao, zaustavio u traženju smisla tog besmislenog čina. Njegov osmijeh mi je darovao snagu da šutnjom odživim pokoru i prebolim gubitak povjerenja u samu sebe. Pobijedila si i snažnije demone, šaputao mi je prisjećajući me na vrijeme  u kojem smo stajali na vratima smrti i tražili utjehu u hramu ljubavi.  Pogledah u nebo i vidjeh širom otvorena vrata sunca. Drvo spoznaje je izgubilo sjenku, elizejskim poljima zablista ponovo smaragna boja nadanja. Toplina se širila smrznutim krvotokom i ja pronađoh izgubljeni mir. Zakoračih kroz vrata sunca, uronih u rajsko proljeće. Pred terasom je procvijetao jasmin. Sjetih se slavlja ljubavi u dalekom Grassu, gradu na obroncima Provanse u kojoj se šire miomirisi vječnog sna. Osjetih vrtloženje sreće u grudima, osluhnuh glas istine, oćutih ljubav u zraku i spoznah da sam se vratila u sretan trenutak postojanja.



Sonntag, 29. Mai 2011

Prva ljubav...




Pusti snovi!... Napred, vranče, nemoj stati,
Ne miriši travu, ne osećaj vir:
Nagradu za trude nebo će ti dati,
Mračnu, dobru raku, i večiti mir!
Milan  Rakić

Alegorična pjesma o čovjekovom životu, o njegovoj sudbini sličnoj zloj kobi iznemoglog osljepljenog vranaca i zavezanog za dolap za navodnjavanje. Gladan i žedan on podnosi udarce, korača besmileno, bez želja, bez snova sivim jednolikim životnim krugom. Zadnji stih pjesme "Dolap" zrcali ironiju trenutka, govori o nagradi poslije mukotrpnog života, o smrti u kojoj nema više ništa, smrti kao oslobođenju od onog prijašenjeg ništa. Sjećam se kako sam gimnaziji s mukom razumjevala poruku te pjesme, kako u ljepoti stvarnosti nisam mogla shvatiti što znači biti zavezan nevidljivim lancima u nečemu neizgovorljivom, nečemu satkanom od nevidljivih struna, a onda se sama nađoh u kolopletu tugaljive stvarnosti.



Prva je ljubav došla nezvana sama u ugnjezdila se tu negdje u nama. Nisam bila privezana za dolap, ali sam iznjedrena iz obitelji koja je svetost i svjetlost sjedinjavala u instituciju zajedništva i očekivala od mene da slijedim njihove puteve ka zvijezdama. Ponekad sam se osjećala kao hrčak koji se vrti na darovanom mu kotaču, ponekada kao ptica slomljenih krila koja je bila osuđena na tiho umiranje u ništavilu svakodnevice, a onda kao luda koja korača rubom bezdana i očekuje svoj neminovan pad u provaliju bezvremena. Kazaljka nutarnjeg sata se  zaustavila na nultoj točki iako je klatno dalje otkucavalo prolaznost trenutaka. Utopljena u zagrljaju u kojem sam osjećala neizlječivu emocionalnu usamljenosti, u bolnom osjećaju vlastite nepostojanosti u ljubavi i svijetu koji se urušavao pod plimom vremena očajnički sam tražila neki čvrsti oslonac u sebi i nisam prihvaćala slutnju da su sve mogućnosti spasenja iz kolopleta zle sudbine iscrpljene. To je bila sreća ili možda ipak ljubav koje me je tjerala da zastanem, razmislim, odlučim i prekinem koračati rubom kratera koji je prijetio erupcijom pogubljenja sna, rušenjem staklenih zidova hrama nadanja. Nebo je bilo sivo i prijetilo je olujom, uraganom u ravnodnevici bez uzbuđenja, bez želja i čežnji. Zore su sličile sutonima koji su se redali ustaljenom vrtnjom planete oko osi nepostojanja u vrtlogu snoviđenja. Ruke koje su mi do nedavno darove drhtaje postale su kliješta koja su ostavljala nevidljive rane na koži. U smaragdnim jezerima njegova pogleda su se pojavljivale utvare i izlijetale kao crne ptice u moj vidokrug. Srce je otkucavalo samo svoje probne otkucaje i  slijedilo ritam koraka oko dolapa za navodnjavanje duše. Dragi lik iz mladalačkih snova je postao gonič koji me je nesvjesno prisiljavao da se ne zaustavim, da izdržim, da odkoračam još jedan pa još jedan krug oko bezdana iz kojeg je vrebala opsanost totalnog potonuća u monotoniju nepostojanja. Pričinjalo mi se da su svi mostovi ka nekom ljepšem sutra porušeni, da se duga više nikada neće pojaviti na horizontu sna, da smo se utopili u žabokrečini ništavila i osrednjosti. A onda začuh šaputavu svjetlost nutrine. Ne tako do sudnjeg dana. Promjeni kraj Rakićeve pjesme, pronađi izlaz iz bezizlaznosti i mediokritetstva u kojem se gušiš. Nekom tajnovtom snagom osljepljena na ljepotu trenutka iznenda progledah, osjetih kako se kazaljka nutarnjeg sata pokrenula i vidjeh spektar duginih boja na horizontu praskozorja svjesti. Tanka nit kojom sam bila vezana za dolap mladosti je pukla i ja osjetih da mogu poletjeti ka zenitu sna. Zaustavih se pod podnevnim suncem tog dana i osjetih da je nestala sjenka zle kobi koja me je mjesecima pratila. Sa osmjehom u tužnom oku pružih ruku oproštaja mojoj prvoj ljubavi. Na tom sretnom rondou životnih puteva se oslučismo za život i odbacismo umiranje u krletci navika, običaja, moralnih zakona i malograđanštine. Krenuli smo svatko u svoju mladost noseći buket lijepih uspomena u njedrima. Hvala ti moja prva ljubavi. Danas znam da smo se rastankom odlučili za sreću dok mnogi nažalost cijeli život ostaju tananom niti nepostojanja vezani za Dolap tugaljive sudbine iz kojeg ispijaju nadahnuće za život nepostojanja u sadašnjem trenutku.  

 
 

Ne žalim...





Nema ničega u ovoj pjesmi do tvojih očiju u kojima se zrcali san, ništa drugo do jantarskog sjaja prohujalog vremena u kojem bijah leptirica koja se ugnjezdila u trenutak buđenja. Ti si djete anđela koji su te ostavili na vratima sna u koji se nisam usudila ući, ti si nit nebeskog vretena koja me odnosi na obale drevnog oceana i uvodi u hram ljubavi.  U tvoja njedra se ugnjezdila dobrota sa početka priče, zaustavila se besmrtnost vjerovanja i neuništivost ljubavi. Uz tebe naučih umirati i rađati se uvijek nova, a uvijek ista. Shvatih da umiranje nije ništa drugo do izrastanje u život pun titravih struna vječne ljepote. Ponekad se upitam Proustovski do koga mi je više stalo do tebe ili do života? Mogu li se u ovom trenu zamisliti bez tebe? Mogu li te prestati voljeti? To je ne moguće jer kada bi se to dogodilo ja ne bih više bila ja, nego netko drugi. Tada ne bih patila jer bih kao netko drugi ljubav osjećala drugačije. Suptilnije? Snažnije? Ne dragi moj pjesniče to ne bi bila moja ljubav, bila bi tek ljubav. Kada razmišljam o neminovnoj smrti onda se ne bojim umiranja tijela, bojim se da ću te u smrti zaboraviti, zato kao Proust vježbam umiranje u ljubavi, u kratkoj smrti u kojoj te grlim snagom kozmičke zmije i ne dozvoljavam joj da ti oduzme lice, da uguši tvoj glas, raspline miris tijela. Ponekad si zabadam u dušu svjetlosni mač i krvarim suzama srca zgusnuta u pješano zrnce u kojem se ogleda život. Tada shvatim da sam nedjeljiva od tebe. Život ima tvoje oči, tvoj dah, tvoje tijelo. U pustinji iz koje se uzdigao bogočovjek su ostali tragovi njegovih koraka kojima koračam uz tebe. Zrcale se  kapljice njegove krvi kojima tažim žeđ i osjećam ljubav. Ti, to je sreća utkana u sunčanu rijeku koja nas odnosi u  bezvremenost sna. Ne žalim za prohujalim vremenom jer ga pronalazim u jantaru tvojih očiju, sklupčalo se kao fosil u dragom kamenu tvoga pogleda i blješti kao neugasiva iskra vječnosti.


    

O sreći i ljudima...






Prije dvije tisuće i tristo godina je Aristotel tvrdio da je sreća jedino što čovjek istinski treba. Sreća je stanje za koje moramo biti spremni, stanje koji svatko sam za sebe samoga stvara, razvija i brani. Potrebno je i najmanjim znakovima života vratiti njihovo značenje koje su oni zbog navika izgubili. Kada dokučimo ljepotu stvarnosti i želimo je zadržati treba s nje odstraniti sve ono što se od nje razlikuje. Zaboraviti riječi koje donose samo usne, izvlačiti one koje se rađaju u srcu. Rečenice moraju postati zrcaljenje danje svjetlosti i radosno ćaskanje, a ne misli izronjene iz tmine i praznine duše.  Razgovori koje vodimo između čitanja i pisanja mi otvaraju uvijek nove horizonte prekrasne spoznaje. Naučila sam osjećati osjećanje osjećaja, naučila sam upravljati unutarnjim iskustvima, sama određivati kakvoću mojega života i poštivati njegovu. Shvatila sam da traženje sreće vodi u slijepu ulicu vječne nesreće. Sreća se događa i traje, ona je uvijek tu, uvijek u nama samo ju treba znati osjetiti, treba joj dozvoliti da se kao zlaćana spirala širi dušom i tijelom. Ona je jutro puno kišnih oblaka nad dolinom u kojoj se budimo, mijaukanje crno- bijelog mačka pred zatvorenim vratima terase, otvaranje latica ruža u vrtu pred terasom, miris jutarnje kave, njegov osmjeh i rečenica:
"Nad našim gradom vila kliče, kako si moj mali drumski razbojniče."
I onda sam sretna bez razloga, sretna jer čujem njegov glas, jer se tuširam, oblačim, radim, sretna sam jer je počeo dan ali i zato što će doći suton, vrijeme između juga i zapada, a onda večer, pa noć, pa opet jutro. Na pragu moje duše su osjetila, moja okna u svijet. Njima napuštam tijelo i živim u božanskoj stvarnosti koju mislima preobražavam u život i vraćam je tijelu. Sjedim za računalom i pokušavam opisati trenutak potpunog mira i opuštenosti u ovom hramu koji zovemo dom. Ispred mene na prozoru stoji statua nasmješenog Anđela čuvara, simbola svjetlosti i snage koju nosimo u sebi. Ispred prozora se širi perivoj pun cvijeća bez godišnjeg doba. Otok na kojem smo pronašli san se kupa u suncu i ljubičastom sutonu. To je svijet cvijeća, mirisa, misli, osjećaja i muzike. Mi živimo ljubav i volimo snove.
"Razbojniče" pjesnik prekida moju misao "ovo vrijeme je tren za šetnju. Sunoćavanje nas zove svojim svjetlosnim valovima da rapsodijom boja osmislimo dan"
U takvim trenucima naš život postaje san i mi obično zagrljeni slušamo preludij vjetra u krošnjama prastarog drveća, osjećamo dah bezvremena na licima i dodir prstiju beskonačnosti u srcima. Put je posut laticama cvijetova koje smo nazvali nespavajućim, jer nikada ne otvaraju do kraja pupoljke i ne odcvjetavaju. Pupoljci traju kao i naš ljubičasti san.



Laterna magica...





Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna. Kada postanem putnik galaksijama, srceplovac, dušonaut, srećonaut tada dohvatim istinu ispisanu u bezbrojnim knjigama, živim u paralelnim svemirima svjesti, na različitim razinama spoznaje, budim u sebi usnulog spavača i uvodim ga u prostor- vrijeme, u svjetlosnu dimenziju vječnosti. Tada se zapali lanterna magika koja neprozirnu tamu zidova pretvara u staklena okna u kojima vidim neopipljive preljeve duginih boja. Kao u crkvenim vitražama islikane legende pred mojim nutarnjim očima se slažu slike proživljenog života. U takvim trenucima ožive sve duboko skrivene tajne, zaiskre neriješeni rebusi, jave se neobjašnjene zagonetke kojima sam prestala davati značenje zbilje. U trenucima potpune sreće se vraćam i u onaj djelić prošlosti u kojem sam se bojala usnuti jer su snovi bili zrcaljenje praznine, bezdana u kojem sam gubila osjećaj prostor- vremena i ćutila samo ništavilo nesudjelovanja u njemu. U staklenom ovalu svijesti se pojavi slika konjanika bez lica, jednog od jahača apokalise i odnosi me u dubinu tmine u kojoj prostor postaje tamnica, a vrijeme rob. Tajanstvenost tih snova je Freudov kraljevski put ka podsvijesti i odlična terapija za potapljanje pijanih lađa na kojim demoni slave pobjedu. Potapljam te  utvare u svetoj krvi i dozvoljavam suncu da svojom snagom održava moj mali univerzum u svojoj ekliptici. Slike se slažu u albumu svijesti oživljene snagom volje, znanjem i moći sadašnjeg trenutka. Bezglasje nečuvenog postaje rapsodija boja kojom prelijevam maglu zaborava i dobijam konture u kojima slikam prohujalo vrijeme. Sve postaje vidljivo i moje. Sva prohujala svitanja i svi sutoni se slijevaju u redoslijed trenutaka, postaju igrani film u kojem je ljubav glavni lik, neuništiva u suzama, neizbrisiva u vjetrovima koji su se spuštali sa orkanskih visova podsvjesti, nedodirljiva tugama, neosjteljiva na ubode u leđa, skutrena u kapljici krvi kada se nož istine zabode u srce. Vidim je odjevenu u viteza tužna lica koji se bori sa vjetrenjačama svijesti, kao nježan zagrljaj na balkonu drevene Verone, kao konjanika ka dalekoj Cordobi, kao dječaka sa obronaka Podravine, a onda zasja svom ljepotom u očima boje sna. Tada znam da sam se vratila u naše vrijeme, u zagrljaj iz kojeg izrastaju sretni trenuci u kojima se nastavlja san. Dobri anđeo izvjesnosti bdije nad našim prostor- vremenom i dozvoljava nam da budemo ono što jesmo, dva bića s prošlošću koja ponekada zaboli, u sadašnjosti punoj kapljica sreće u kojima se tek nazire budućnost. Dobro je da je tako.

   



Etida zimskog vjetra...






Ponekada je potrebno zagrliti nit nebeskog vretena i vratiti se natrag u pustinju iz koje je uskrsnuo čovjek, ući u pakao i osjetiti bol, udahnuti smrad paljevine i osjetiti oslobođenje iz okova zablude. Sadomazohistički uronih u dubinu jednog ružnog sna, u koridore tuge  i vidjeh tminu koja nije bila tama nego tek, u ovo proljeće, zalutala etida zimskog vjetra. Osluhnuh nepedagošku pedagogiju vječne glazbe i u bezdanu satkanom od struna nevidljivog tkiva začuh smijeh delfina koji je stražario na kapijama utopije. Prođoh kroz vrata vremena i nađoh se u Posejdonovom zlatnom hramu u kojem se sukobljavaše demoni i anđeli trgajuć san u mozaik svakodnevice. Vidjeh život u zrcalu razbijene svjesnosti, prepoznah iskrivljena lica izdajnika, strah u čima onih koji se odricaše istine u ime zgaženog povjerenja koje im darovše ljudi čista srca. Začuh titraje niti kojima omotavaju vjerovanje i pretvaraju ga u krletku svoga života. Njihovi urlici paraju tišinu. Oni se svjesno poigravaju sa kristalima ljudskih duša kao nevina djeca sa špekulama, onda ih odbacuju kao što djeca obacuju staklene perle. Na stazama potopljene utopije vidjeh dragulj pod kojim se sklupčala zmija živeći svoju pokoru zbog prevare na Elizejskim poljima bezvremena. Upitah se što radi u carstvu obećane zemlje. Zmija me je promatrala svojim đavoljim očima u kojima prepoznah demonsku snagu. Drhtaj tijela me je vratio u stvarnost. Zašto sam dozvolila duši da zaluta u demonske staze njenog osvetničkog pohoda ovozemaljskim svijetom? Svako zašto ima svoje zato, sve nam se događa sa razlogom, sjetih se drevne izreke. Ali zašto su Moire ispreplele naše životne staze? Upitah tišinu u kojoj sam tražila odgovor. To je bila škola trenutka, začuh titraje podsvjesti, to je bila zima u Kartuzijanskom samostanu na Mallorci iz koje su iznjedreni nezaboravni tonovi zimskog vjetra. Zar sam iz toga nešto naučila, upitah sebe. O da, naučila sam da otrovnice, prosipajući uzaludno otrov, umiru u pustinji svog srca.  Vjetar je donio miris proljeća u krošnju svijesti, udahnuh ljubav u podmorju spoznaje i krenuh ka hramu sunca da tamo upijem ljepotu trenutka buđenja iz ružnog  sna. Ocean snova me grli valovima koji me odnose u stvarnost u kojoj susrećem oči boje sna, ljepotu postojanja u ljubavi i sretna sam.



Samstag, 28. Mai 2011

Obrisi ljubavi...






U zjenici vremena blješti srce optočeno kristalima sna. Na njegovim zaliscima se kapljice svete krvi pretaču u ljubav i  postaju čin ljepote. Divno je gledati kako se pali lumin u ulju svetosti i pobjeđuje ništavilo praznine. Iz te malene iskre se rodio svemir i proširio svoje dlanove, obgrlio vrijeme i stvorio svjetlosnu dimenziju života. Rođena iz suze vječnosti ljubav odjenu odoru od poljubaca neba i sjedini svjetlo i tminu u vrtlog kozmičke zmije iz čije utrobe se iznjedriše dan i noć i vjenčaše šapatom, dok nas smrt ne razdvoji. Iz tog zagrljaja se iznjedriše kristali, simboli nedjeljivosti duše i materije, Adam i Eva, čudesna djeca vječnosti koja rodiše Kaina i Abela. Smaragdna zmija je vrtložila ljubav, ali nažalost i mržnju. Susret suprotnosti, osim ljepote i nježnosti, iznjedri i rat svjetova. Kain je ubio Abela, na nebeskim livadama niknuše cvjetovi zla, životom se prošrio i dah zla. Naši koraci vremenom završavaju uvijek na putevima snova na kojima ispijamo kapljice svete krvi iz njedara svemira. Divan osjećaj postojanja u zagrljaju duše i materije. Mi smo kristali u kojima se prelama svjetlost sa početka priče i boji nas bojama našeg sretnog trenutka. U našem kozmosu blješti ljubičasta boja Ametiste koju je Artemida spasila od ugriza tigra, a Dionizije joj svojim suzama darovao toplinu ametista, kristala u kojem se zrcali legenda i stvarnost. Vrijeme ljubavi se lomi u prizmi trenutka i izranja u Kohinoru svjesnosti. Tišinu bezvremena narušavaju dvije slatke riječi odlepršale sa usana pjesnika sna. Volim te prvim pokretom vječnosti, titajem struna bezvremena, bojama kristalnog mosta, obrisima ljubavi koji sjedinjuju nebo i zemlju u zagrljaj duše i materije.



Prisjećanja...





Nebom su letjele crne ptice i potvrđivale se slutnjom u duši. Vrijeme je jurilo tračnicama sna, nezaustavljivo, tugaljivo i neopozivo brisalo ljepotu svakodnevice. Zla kob, vještičja sjenka se nadvila nad trenutak koji sam grozničavo skrivala od sebe same. Munje su derale nutarnje nebo i stizale u dušu opijelom tišine. Tražila sam iskru nade, a kada je tiho pokucala zaboravljala otvoriti okna srca. Zaustavljena u tugama ne tražih više ljepotu u daljinama. Sklupčana u entropiji zatvorenog prostora nisam osjećala svježinu svitanja niti blagost sutona. A onda si došao ti s buketom svjetlosti u rukama. Svilenkastim velom svoga svemira si umotao moju dušu i zaustavio trajanje progonstva na koje sam sama sebe osudila. Ponudio si mi eliksir ozdravljenja u čaški nebeskog cvjeta i rastjerao crne ptice sa horizonta svijesti. Suton se spuštao laganim koracima u oslobođeni trenutak buđenja. U silueti ljepote prepoznah odbjeglu ljubav u povratku, a u zrcalu vremena vidjeh kako se u opustjele konture moga lica vraća osmijeh i skida krinku iza koje sam se godinama skrivala. Na stolu je ležala otvorena bilježnica u koju upisivah svoje boli, vjetar se ušuljao u odaju i okrenuo novu stranicu na koju upisah prvi ljubavni stih tebi dragi moj pjesniče. Svojim dolaskom si zaustavio jurnjavu vremena, a ubrzao otkucaje srca, u duši izbrisao tužne pjesme i darovao mi poeziju ljubičastog sna. Savladao si Kerbera u meni i izveo me iz Hada ne okrećući se prošlosti. Nad životom se razlila vječnost puna simfonije svjetlosti i rapsodije boja. U dubini tvog pogleda pronađoh prostor- vrijeme koje nas sjedinjuje u biverzum sna i univerzum jave. Na obzoru svakog novog svitanja umjesto crnih ptica lepršaju leptiri i najavljuju proljeće ljubavi u kojem trajemo već godinama.





sjenka tišine...






Sjenka tišine? Koje li je boje ta tajansvena tajanstvenost vječne tajne. Slušali smo tišinu u dolini smaragdne rijeke, čuli smo dušom njene bezglasne  titraje, uranjali srcem u rapsodiju njenih boja, usnama kušali njen slad koji se slijevao grlom kao mlado vino. U njenim prozirnim koridorima smo susretali ptice čudesnih boja, družili se sa lotosima koji su nas, otvarajući svoje nježne latice, pozdravljali tišinom. Usidrili smo čun sna u središtu njena carstva i promatrali put sunca od istočnog ka zapadnom nebu. Divili se njegovoj igri sa tužnim vrbama i bijelim brezama na obali rijeke. Kada je neba kapnula tišina podnevnog sunca svojom ljepotom je ubila sjenke koje su se, do tog trena, zrcalile na površini vode.  Iz obližnjeg šaša je u vidokrug dolutala vidra i razbila na trenutak taj tajanstveni ugođaj. Liske poletješe u beskraj pretačući muk u lepet svilenkastih krila. Zagrlio si me i upitao, jesi li čula tišinu? Vidjela sam njenu nevidljivost u sonati sna, odgovorih utapljajući se kao leptirica u jantaru tvojih očiju. Danas u tišini naše dnevne sobe pokušavam čuti ono što sam u onom naglom ljetu naučila slušati. Sunčana svjetlost sa zapada se probija kroz staklo prozora i zaobilazeći me slika sjenku moga tijela na parketu. Ti se smiješiš jer osjećaš da se divim njenoj duljini. U sutonima sama iz sebe rastem igrajući se zrakama sunca. Sjenka mi daruje osjećanje nazaustavljivosti rasta u beskrajnost tišine sna. Otvorih usta pokušavajući izreči to što osjećam. Stavio si prst na usne. Muk mi odgovori tvojim osjećanjem. U ljubavi živimo život pun svjetlosti, igramo se sa iluzijom sjenki koje nam tišinom potvrđuju prolaznost naših ovozemaljskih tijela, plešemo sa tišinom u kojoj se iskre titraji srca, a sjenku tišine još nismo vidjeli. Nema je, ne postoji sjenka tišine, ona je tek poetična slika sanjanog Raja, suptilna muzika duše, rapsodija boja i nevidljiva pratilja sna.




Purpur sna...






Proustovo traganje za izgubljenim vremenom je poetičan dokaz da je zborav tek želja da se oslobodimo bremena ružnih slika u kojima su letjele crne ptice i svojim graktanjem narušavale željenu tišinu. Sjećanje je dar neba, anđeosko svojstvo koje u nama crta ljepotu proživljenog vremena, tajanstveno oko nevidljivog fotografa koji je snimao trenutke i slagao ih  u galeriju uspomena.  Zatvorila sam onaj davni suton u nezaboravljivost, obojila ga purpurom vječnog sna, posula kapljicama mirisa ruža, udahnula mu osmijeh tvojih usana i ljepotu tvojih očiju. Kada zatvorim oči vidim te kako stojiš na obali života i daruješ mi riječi koje ne postoje u riječnicima, simbole koji ne postoje u pojmovnicima. Jezik kojim se služimo razumiju samo Anđeli i mi. Teško je ta sjećanja odjenuti odorom rečenica koje bi bile vjerne originalu. One su tek reprodukcija ljepote trenutka u kojem su kao leptirice lepršale između naših duša i postajale nerarušivi most na kojem su srca zaplesala naš prvi tango. Često se pitam kojim riječima ograničiti prostor koji nije bio prostor nego renesansna stanca u koju se slijevala ljubav i činila ga bezgraničnim, kako opisati umor tijela koji nije bio umor nego žudnja, čežnja, glad, žeđ. Sve su to prejednostavne riječi za ono što osjećam kada uranjam u sliku te ljepote koja još uvijek traje. Kojom bojom obojati zvjezdu koja nas je milovala svojim sjajem i zrcalila se jantarnim sjajem u tvojim očima. Na koji način opisati drhtaje univerzuma u kojem se gomilalo nešto bezimeno, nešto novo, a samo naše. Čujem zvuke nebeske harfe, ćutim titraje struna koje si doticao vršcima prstiju ali nemogu ih pretvoriti u simfoniju riječi. Pisanjem je nemoguće zaokružiti kružnicu, još manje je oblikovati u kristalnu kuglu u kojoj se bez početka i kraja širi harmonija ljubavi. 







Freitag, 27. Mai 2011

Zrcalo sna...






Tugovala sam i sanjala tvoje dlanove, a bio si daleko, odveli su te u prostore mučnih zagrljaja u kojima si očekivao spas. Sanjala sam san, budila se u tmini nepostojanja i slušala glazbu tuđih strahova, mazohizmom u kojem sam tražila spas i nadala se spasenju. Crtala sam tvoje lice na pjeni snova i vjerovala u snagu zagrljaja iz kojega je iznjedrena Venera. Bijele perle su se slagale u krug iz kojeg nisam mogla izaći. Dolijetale su kao golubice na dlan vremena i gugutale nerazumljivu pjesmu vječnosti. Zvijezde su varljivo svjetlucale i razbijale tminu trenutka obećavajući bezbolno jutrenje. Želim zlatno doba buđenja, vrištala sam u tišinu te noći umiranja. Zatvori oči da ne oslijepiš od ljepote svitanja u kojem ne sudjeluješ dušom, šaputao mi je odraz u zrcalu trenutka. Slijedila sam zvuk  nekog dalekog zvona koje me je pozivalo u buket uspomena iz kojeg se rađala samo ljubav. Kule koje smo gradili na pješčanom žalu prohujalog vremena su se rušile snagom oluje koja je tutnjala u svjesnosti. Ostadoh vjerno postojana titravim strunama sjećanja, povezah tek naziruće točke prošlosti u krug istine i izgradih zidove sna koji su nas obranili od umiranja. Bili smo na strani gubitnika, ljubav nas je odvela stazom pobjednika ka prskozorju ostvarenja davnih snoviđenja. Iz zrcala misaonih slika si izrasle vizije jednog novog svitanja, bezglasni i bezbojni odrazi u ogledalu trenutka. Davni dodiri oživješe rapsodijom boja i postadoše zrcaljenje stvarnosti u zrcalnim neuronima mozga koji, ni pod pritiskom nemani iz nekog tuđeg sna, nije zaustavio svoje djelovanje. Bukatale su misli, osjećaji osjećanja iz jezgre vatre koja se krila u dubini našeg biverzuma. Od neke nesretne duše ukradene misaone slike se, kao vjerni pas, vratiše u svjetlosnu dimenziju našeg postojanja. U senzibilnoj jezgri, u žiži ljubavi tinja neugasiva iskra božanske istine i sjedinjuje nas sa tišinom u kojoj riječi postaju nepotrebne, zrcale se u ogledalu svijesti kao nepobitna istina.





Elementi ljubavi...







U titrajima nebeskog vretena, u spiralnoj dinamici svijesti, u elementarnoj istini vječnosti, u svemiru vremena lepršam poput zvijezde padalice zaogrnuta velom satkanim od elemenata ljubavi. Osjećam osmijeh na licu svevremena i njegovo zrcaljenje u tvojim očima.  U daljini ljubičastog beskraja vidim titraje eterinih zagrljaja, nježnih dodira koji se vraćaju u mirnu luku postojanja. U beskraju neba vidim tebe iznjedrenog iz vatre koja u meni bukti jezicima nježnog pripadanja. Čežnja se budi prahom grude na kojoj sam rođena, ispunjava prazninu davnih nepostojanja, širi se suzama tužne Rusalke, miluje žudnju tihu i izranja u ovom tek napisanom stihu. Kada se nad svijest spušta veče, kada se sretna mrijestim u zagrljaju tvom, kada spoznajem da naš život rijekom vremena teče tada te najviše osjećam u životu svom. Žudnja tada izranja iz vrtloga nutarnjeg postojanja, dotiće predklijetke uzdrhtalog srca, uranja u klijetke vremena i skida veo sumnji sa Venerinog lica. Zlaćani prah izrasta u gnjezdo koje nam je darovala Geja, tada uistinu osjećam da u zagrljaju ljubavi nisam izgubila sebe, da sam u njemu pronašla tebe i da iako želim biti tvoja ostajem zauvijek svoja.




U boginjinoj šumi...





 
U bojama jeseni čujem baladu o postojanju u zagrljaju vječnih šuma u kojima vjekuje boginja čije ime dobih na krštenju. Uranjam u tihe zvuke pjesme o nimfama, njenim vjernim pratiljama, čujem zov divljine u šapatu lišća i koracima sna. Na zaslonu duše se iskre slova kojima ispisah pjesme lovcu koji me je kao nedužnu srnu obranio od otrovnih strijelica nesretne duše kojoj dozvolih da slijedi na putevima uma. U oblacima, sivim i tmurnim naslutih trag svjetlosti iz kojih su prokapale suze koje izbrisaše trag nesreće i dozvoliše nimfama božanske šume da me prate ka izvoru u kojem isprah gorčinu koju je bacala na srce koje joj ponudih na dlanu vremena. Ostani samozatajna, odgovaraj joj tišinom sna koji budna sanjaš, šapuću mi pratilje i odnose me u okrilje boginje. Ti, dragi moj pjesniče, stojiš na obroncima istine i osmijehom skidaš veo tuge sa mog lica. Zaboravi vrijeme uzaludnosti u kojoj si pokušavala darovima svijesti oplemeniti razudanost njene neosnovane optužnice, govoriš mi jezikom tišine u kojem naslućujem snagu ljubavi. U tvojim očima se zrcali Lunin hram na čijem ulazu stoji, u vječnost odjevena, čuvarica naših snova. Kako je divno znati tko si, od kuda si došao i kamo želiš stići, divno je osjećati pripadnost vremenu u kojem se ogleda nepobitna istina početka bez kraja. Božanska šuma pjeva baladu o lakoći postojanja u ljubavi. Sve drugo je nevažno, nebitna bitnost intrigantne duše koja samu sebe truje nebitnim postojanjem u neosjećanju osjećanja. Jutros  je i nebo proplakalo suzama sreće, na okno duše je sletila ptica čudesnih boja i šapnula mi baladu o postojanju u zagrljaju ljubavi.





Metafora sreće...








U besanim noćima sanjam uvijek san o snu u kojem u danima oluje ruža ubijah dane da stignem do noći koja mi je darivala tvoj lik. Osluškivala sam zvuk pustinje u kojoj se krila oaza sreće, a putevi su bili zameteni pješčanim dinama. Horizontom su lutale siluete nečeg nedohvatljivog, vjetar je pjevao o dalekim žudnjama, promatrala sam sjenku moje duše kako, skrivena iza vela nekog stranog vjerovanja, izranja u san. Bilo je to utapljanje u mašineriju samoobrane od nečeg nepoznatog. Pustinjski vranci su me pozivali na jahanje bespućem ka izvoru sna. Osluškivala sam glas tuđe ljubavi, gledala kristalnu kuglu na dlanu siluete koja me pratila na putovanjima kroz besane noći. Ti si se krio u pješčanom prahu i zaustavljao kovitlanje Sahare u meni. U najudaljenjijem uglu budnosti vidjeh Jerihonsku ružu i zaustavih san. Metafora sreće se spusti na moj dlan i iscrta putokaz ka oazi buđenja. Iz tebe u tebi je izletjela nepostojeća ptica i postala moja zvjezda vodilja pješanom pustinjom osjećaja. Na ekvatoru tvoga svemira osjetih prelamanje dana i noći u dvije iste polovice, u harmoniju sna i jave, u ekvinocij života. U daljini začuh tvoj glas, šaputavu svjetlost tvoje dobrote i zaustavih se ravnodnevici sna. Osjetih smisao u besmislenosti traganja za izvorom ljepote. Kao da si sišao s neba stajao si na vrulji u koju su se slijevale podmornice mojih želja. Jerihonska ruža je dokazala istinitost legende o sebi.



  

Jednostavno ljubav...






Srela sam te u predvorju sna u koji se nisam usuđivala ući. Pod tvojim prstima su titrale tipke nebeskog klavira, svirao si preludij ljubavi. Bio si silueta kojoj sam u snovima darivala dušu, oživio si na obali života i pomilovao ranjenog galeba u meni. Ispod ljubičaste košulje se krilo uzdrhtalo srce koje se bojalo dodira nepoznatih ruku. Doživjeh tvoju  nježnost kao metamorfozu duše, osjetih kako iz tvojih očiju u moju svijest dolijeta ozdravljena bijela ptica i donosi tvoj zagrljaj kao rađanje nove zore.  Šaptao si,
"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."
"Zašto mi recitiraš Sandberga?"
"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"
"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"
"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"
"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"
"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."
"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"
"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"
"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "
"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostvo ljubav."
Na oltaru života zapalismo svijeću, mrak prohujalog neživljenja je ustupio mjesto praskozorju svijesti, moja bezbrojna pitanja pronađoše odgovore u dubini tvojih očiju, na nebu se zazrcalio naš zagrljaj, a ocean sna je šumio jednostavno ljubav.