Ladyhawke...

Zaustavljala sam se na dokovima sna i promtrala ranjene lađe kako se sidre u zavjetrini vremena. Tražila sam te u praznim prostorima Hopperovih slika očekujući tvoj povratak iz bijele kuće na kraju grada. Lutala sam šumom braneći te od krivolovaca. Letjela sam kao Ladyhawke nebeskim beskrajem podnoseći snagu prokletstva kojim smo bili žigosani. U zagrljajima hladnoće sam osjećala toplinu tvoga srca i čula romor tvojih ponornica. Stajala sam na vjetrometrini života i puštala ledenim poljupcima neba da mi zamrznu usne koje su još čuvale sjećanja na nektar koji ispijasmo čekajući svanuće spasenja. Tijelo se grčilo virom tuge i hirom straha. Vrijeme se zaustavilo u onom sudbonosnom trenu u kojem te je jedan čovjek s maskom na licu odveo u spalionicu tkiva. Tišina se nadvila nad život u kojem se više nisu pojavljivale ni ptice koje godinama hranih mrvicama. Otišla sam umjesto tebe na grličanje i svetom Vlahu izgovorila molitvu spasenja. Februar se odjenuo bijelim  ogrtačem i ja vidjeh samo moje stope u snijegu kojim sam gazila bez cilja. Rijeka u kojoj smo se prošlog ljeta kupali se zaledila i ja se sjetih ledenog jezera iz kojeg je Ladyhawke spašavala svoju ljubav. Suze su se kotrljale niz obraze i kao kristali padale na dlan. Zatvorih šaku da osjetim fizičku bol i pobijedim tugu. Začuh sudbonosni zvuk zvona crkve i poziv na jutarnjicu. Sunce i mjesec se zagrliše tminom trenutka. Na nebu je zasjala  zvjezda Danica i ja osjetih spokoj u srcu. Bila sam u zemlji čudesa iz koje se vratih u stvarnost i začuh glas istine. Kriza je prošla. To je bio tren u kojem osjetih sreću zbog prolaznosti, bezgraničnu sreću zbog trenutka koji je prohujao u nepovrat. Osluhnuh tišinu i začuh žubor sjećanja. Ona ostaju, da, njih se ne može lako amputirati, ne može ih se spaliti kao zločudno tkivo. Sjetih se Pitagorinih riječi, putovat ćemo eonima, lutati svjetovima i vratiti se opet u ovo ovdje i ovo sada. Ako je istina da postoje paralelni svjetovi, ako se mi zrcalimo u njima pitam se je li u prošlom trenutku jedna duša u univerzumu isto tako patila kao što sam ja patila. Je li neka druga duša isto bolovala kao što si ti bolovao? Jesu li sada isto tako sretne kao što smo mi sretni? Nije važno, odustah od razmišljanja i dozvolih srcu da diše.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://artemida-aleksandrova.blogspot.com/