taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Donnerstag, 19. Mai 2011

Metasvijet želja....







Dogodilo se onoga dana kada si mi laticama nebeskih cvjetova kitio kosu. Tvoja blizina se pretakala u tkivo izrastajućeg svmira, postajala vrtlog kristalnog vretena, vrtnja neizgovorenih riječi, tišina doline vremenske rijeke, pjev barskih ptica, sunčana oaza svijesti. Razgovarali smo očima u koje smo utkali sjaj bezvremena. Gledali smo nestanak starog i rađanje novog svijeta. U nedjeljivosti daha oćutih okus medovine koja je kao zvjezdani prah kapala u naše duše i pretvarala nas u duplobiće sa početka priče. Sjedinjeni ljubavlju Sunca i Mjesečine postadosmo nedjeljiva cjelina u kojoj žive dvije osobnosti. Dan i noć nestadoše iz naše dušokruga. Iz spiralne dinamike  trenutka je izrasla planeta na kojoj se ne smjenjuju svjetlo i tmina, na kojoj cvijeće govori, mirisi pjevuše sonatu od boja, a okusi pišu antologiju poezije.  Na dlanovima su se zrcalile riječi i crtale mili slikama istetoviranim na koži koja je postajala mekša od baršunaste vječnosti. U toj jednini i punini nestade osjećaj djeljivosti, izgubiše se granice, izbrisaše se margina između osjećanja moje i tvoje. Više nije važno osjećanje spoznaje  u kojoj završavaš ti, a počinjem ja. Mi, to je sve, cjelina u kojoj vidokrug izrasta iz tvojih zjenica i završava u dubini mojih očiju. U dubini našeg sjedinjenja se zrcali lijepa tajna Venerinog rođenja. Dok se utapljam u tvojim očima i živim u tvojim milovanjima, krv kao šampanjac vrije u venama, iz zagrljaja izlijeću leptiri, ti nevidljivi izdajnici davnih snoviđenja, nježni čuvari uspomena. U žiži našeg svemira iskri vatra, vulkan lijepog priviđenja, ljubavni ples zanosnoga Ždrala, slijepoća Tetrijeba, odsjaj vječne svijetlosti, vrulja tjelesne kreposti.
Metasvijetom želja, čežnji i sanja ovjenčani, istinom trenutka žigosani, mi bonacu u duši u ocean snova pretvaramo. U zagrljaju Helija i Lune, u oluji ruža, u poeziji vode trepereve strune svemirskoga tkiva nas Bachovim sonatama uspavljuju, sa titrajima nebeskog vretena  ujedinjuju. Mi, to je cjelina, vječna svjetlost, Utopija, Civitas Solis, Hiperionova država sunca, život, ljubav.








Keine Kommentare: