Znaš li da ljubav u sebi krije ružičnjak sna, da se u nju slijevaju opijati vremena, eliksiri života, boje žudnji, mirisi čežnji, okusi strasti i zvuci univerzuma. Znaš li da sam se u arboretumu želja družila sa vilama i prijateljevala sa labudima i cvjetovima limuna i mandarina, da sam se opijala okusima prastarih bajki i živjela u gradu sanjajućih knjiga. Znaš li da ljubav u meni još uvijek budi sjećanja na one daleke zore u kojima su umjesto rose na laticama ruža iskrili kristali srca koje je preduhutrilo svitanje i s jutarnjom zvijezdom slijedilo ekliptiku tvoga sunca. Znaš li da je srce tada bilo izvorom neugasivih svjetlosnih puteva ka poeziji drevnih oceana u kojoj je živjela tajnovita morska vila, spasiteljica naših duševnih sfera. Znaš li da sjaj tvoje duše luta mojim stazama mrveći zvjezdani prah u strune na kojima, u krošnjama uspomena, sklada rapsodiju uvijek novih uzbuđenja. Znaš li da se još uvijek branim od prastarih strahova, da onda prestrašena bježim u ružičnjak sna u kojem slušam valcer uspomena i živim dane prvih susreta. Znaš li da tada dozvolim duši da na akordima srca odluta u bezvremenost, da odpliva u široke dubine oceana i odživi onu našu davnu priču o sireni i izgubljenom životolomcu. U beskrajnim dubinama svijesti, u najudaljenijim kutovima duše još uvijek čujem onaj umilni pjev spasiteljice tvoga potonuća. Tada zaiskre kapljice u valovima beskraja, zatrepere melodijom oživjela srca i simfonijom novog sna. U jutrenjima, na obali spasenja, u zrncima pjeska vidim tek rođene bisere koji su nas branili od kradljivaca sreće. Koračam poznatim putevima kojima mnogi nikada nisu kročili, zaustavljam se na raskrižjima želja i dozvoljavam životu da mi odsvira neku davnu baladu o klošarima kojima smo tada sretni poklanjali osmjehe. Kada me obuzme plima ljepote, dozvoljavam skitnici vjetru da odnese moju cvijetnu galiju u ocean samoće i tamo osluškujem umilni glas malene sirene, one mlade djevojke koja sam nekada bila, da opet doživim neku davnu bajku i da se bogata mirisima, bojama i zvukovima naših snova vratim pod koplja dnevne svjetlosti. Osjećaš li dok me danas promatraš u zagrljaju zrelosti da ja još uvijek čujem ona davna šaputanja, da čujem tvoje strahove od nemani koja te je skoro odnijela u beskrajne i nedohvatljive dubine nepostojanja. Znaš li da još uvijek uzdrhtala bdijem nad tvojim snovima, da slušam tvoje disanje kao simfoniju srca i da sam sretna, beskrajno sretna što nas je dobra morska vila ili ljubav obranila od preranog rastanka.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen