Levitirala sam u plavkastom okviru uspomena ne osjećajući lakoću postojanja, gubila se u bezbojnom snu iz kojeg nisam mogla izaći iako sam znala da se u Kohinoru svijesti događa prelamanje svjetlosti. Lebdila sam sutonima kao ptica izgubljena na putevima između juga i sjevera. Željela sam krenuti stazama nekog novog sna ali ih nisam pronalazila u nesavršenstvu trenutka čiju moć nisam osjećala. Misli su se rojile kaosom izbezumljenih pčela koje više nisu pronalazile nektar u pustinji srca. Moj život je živio neki tuđi život, ispijao je kapljice iz kaleža literature, iz ciborija slikarstva, iz svetog grala muzike. Osluškivala sam violine na mjesečini i nisam osjećala ponuđenu mi romantiku. Pokušavala sam izbrisati sjećanja, zaustaviti misli, izaći iz bezbojnog, bezmirisnog, bezokusnog kruga životarenja, roditi se nova u qualiji sreće. Trgala sam latice sa ruža i pitala sudbinu hoću li, neću li, hoću li.....neću li...Ruža mi je uvijek odgovarala olujom u kojoj su nestajala osjećanja i vrtložila se tugaljiva sjećanja. Misli su postajale tamnica u kojoj su se slagali nevažni upotrebni predmeti. Slike na zidovima mi više nisu pričale bajke, cvijeće u vrtu nije šaputalo glasom praotaca, bila sam osjetilno osjećajno slijepa, gluha i nijema.
Grad u kojem sam odrasla, njegove ulice i trgovi su puni sjena prošlosti. S ovog asfalta sam krenula u nepoznatom pravcu vjerujući u zaborav, želeći ga. Vratih se jedne jeseni na obronke mladosti. LJUBAV, taj čudesni osjećaj je najljepši poklon samome sebi, osjećaj koji nikada ne prestaje niti napušta, osjećaj koji hrani i grije, najsvjetlija zvjezda na noćnom nebu, najsuptilnija melodija koja se sa struna nebeske violine pretače u dubinu duše. Moja vizija ljubavi te večeri oživi ljubičastom bojom davne čežnje. Osjetih je u povjetarcu i mirisu jeseni, vidjeh je na nebu među zvjezdama, prepoznah je u sjeni koja me pratila, u letu noćne leptirice oko svjetiljke na trgu cvijeća, u svjetlosnom zagrljaju tog trenutka. Na granici između sna i jave odživjeh studentske dane ne spoznavši istinu kraja sna i početka života. Te večeri shvatih da je ono što primjećujem i osjećam u blizini drugih, ono što oni čine ili ne čine, ono što mi se pričinja lijepim i dobrim, zrcaljenje unutarnje snage koja se krije u svakome od nas. Vidljiva ljepota i osjećaj, koji me prožima osjećajući tu snagu, se sjedinjuju i daju oblik tom nečem nevidljivom, tom nečem tek srcem i dušom spoznatljivom.
Prestadoh vjerovati u čvrstinu materije i ulazeći u labirint kristalnog svijetla svijesti, u svijet stvarnog postojanja vidjeh u sebi oči ljubavi, prepoznadoh svoju dušu u duši univerzuma. To je bio trenutak moje istinske ljubavi prema životu. Osjetih želju za sređivanjem zbrkanih misli iz kojih je počelo proizlaziti moje osobno osjetilno- osjećajnog bogatstvo. Predadoh vlast snazi srca, udomih sve želje i težnje, i osjetih sjedinjenje svih energija u početak mog sazrijevanja u ženu koja uistinu voli. Cijeli moj život, ono što sam prije samo gledala, slušala i dodirivala izvan sebe, mi sada izgleda kao rijeka optičkih varki u kojoj svjesna zabluda i bezbroj laži određuju smisao i stav. Shvatila sam da će ono, što sam nazivala stvarnost, ostati jedno veliko, napuhano ništa, ukoliko stvarno ne osjetim u sebi ljubav i treperenje života.
LJUBAV, ta latentna vatra vječnog postojanja, osjećaj koji je godinama tinjao iza mojih misli, buknu te večeri u meni plamenim jezicima i ja sretna utonuh u novi san.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen