Purpur sna...

Proustovo traganje za izgubljenim vremenom je poetičan dokaz da je zborav tek želja da se oslobodimo bremena ružnih slika u kojima su letjele crne ptice i svojim graktanjem narušavale željenu tišinu. Sjećanje je dar neba, anđeosko svojstvo koje u nama crta ljepotu proživljenog vremena, tajanstveno oko nevidljivog fotografa koji je snimao trenutke i slagao ih  u galeriju uspomena.  Zatvorila sam onaj davni suton u nezaboravljivost, obojila ga purpurom vječnog sna, posula kapljicama mirisa ruža, udahnula mu osmijeh tvojih usana i ljepotu tvojih očiju. Kada zatvorim oči vidim te kako stojiš na obali života i daruješ mi riječi koje ne postoje u riječnicima, simbole koji ne postoje u pojmovnicima. Jezik kojim se služimo razumiju samo Anđeli i mi. Teško je ta sjećanja odjenuti odorom rečenica koje bi bile vjerne originalu. One su tek reprodukcija ljepote trenutka u kojem su kao leptirice lepršale između naših duša i postajale nerarušivi most na kojem su srca zaplesala naš prvi tango. Često se pitam kojim riječima ograničiti prostor koji nije bio prostor nego renesansna stanca u koju se slijevala ljubav i činila ga bezgraničnim, kako opisati umor tijela koji nije bio umor nego žudnja, čežnja, glad, žeđ. Sve su to prejednostavne riječi za ono što osjećam kada uranjam u sliku te ljepote koja još uvijek traje. Kojom bojom obojati zvjezdu koja nas je milovala svojim sjajem i zrcalila se jantarnim sjajem u tvojim očima. Na koji način opisati drhtaje univerzuma u kojem se gomilalo nešto bezimeno, nešto novo, a samo naše. Čujem zvuke nebeske harfe, ćutim titraje struna koje si doticao vršcima prstiju ali nemogu ih pretvoriti u simfoniju riječi. Pisanjem je nemoguće zaokružiti kružnicu, još manje je oblikovati u kristalnu kuglu u kojoj se bez početka i kraja širi harmonija ljubavi. 

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/