Na tabuli smaragdini osjećaja....

Osluškujem titraje vlati trave na kojoj su ostali tragovi naših dječjih koraka, čujem govor cvijeća na Elizejskim poljima naše mladosti i pišem elegiju davnom snu. Oko mene se savila koprena koju nisam željela skinuti u vremenu oluje ruža, držala sam ja kao zalog za neke druge trenutke koje nismo dočekali. U srcu se gomilaju uspomene koje bacih u zadnji kutak sjećanja spremna da ih odbacim u rijeku zaborava. Ali riječi izgovorene na oštrici zadnjeg trenutka još uvijek peku otrovom kojim su bačene u eter. Iz njihove tišine danas izrasta paučinasto tkivo u zgusnutom prostoru u koji se evo ovim tekstom vraćam. Na zidovima još uvijek iskri svjetlost one svijeće koju zapalismo u ime nečeg bezimenog što je u nama raslo. Riječi su stisnute u optužnicu kojom smo čistili savijest od krhotina bola koja nas je nagrizala. Oko nas je tutnjala mladost, a mi smo starili u svojoj pohlepi za srećom koja je kao pjesak proticala među neosjetljivim dlanovima našeg vremena. Zapetljani u mreži snova, žedni na izvoru ljubavi nismo vidjeli kako nas nutarnje sunce poziva na slavlje osjetila. Nismo čuli kako odzvanja podne u Platoniji života, nismo osjetili poeziju zvona naše nutanje katedrala na čijem oltaru smo se pričestili hostijom vjerovanja. U smaragdnim jezerima tvoga pogleda su vile sakrile ljubav i pokrile je algama zaborava. Moje oči su oslijepile na zelenu boju nadanja i krenula ka ljubičastom beskraju nekog novog sna. Neizgovorene riječi sakrih u pjesme, a na tabuli smaragdini osjećaja upisah epitaf umrlom vjerovanju.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://artemida-aleksandrova.blogspot.com/