Um traži, a srce pronađe...

Ljubav je život, magični kod koji rješava sve probleme. U kristalnoj suzi na licu vremena se zrcali vječnost u kojoj um traži, a srce pronalazi tajanstvenu šifru koja otvara vrata duše. Na dalekom otoku dalekog  mora u odajama Kartuzianskog samostana se ljubav pretvarala u štivo koje nas poziva na putovanje tišinom iz koje su izrastali tonovi etida, preludija, mazurki, poloneza. Tamo na hridinama uz ocean snova su potekle suze koje su ispirale bol suptilne duše i u njoj skrivenog demona koji je nagrizao život. Na proplancima je nicala trava zalijevana vriskom buntovnice koja je ljubav ovjekovječila u putopisu otokom želja. Možda se iz njenih neizgovorenih molitvi rađala anđeoska duša koja je skladala vječnu glazbu, snažne tonove koji bude svitanja na oknima naših duša i odnose nas u daleku Velldemosu, u onaj tajanstveni djelić tragično- romantične ljubavi dva bića koja ostaviše traga u našim srcima. Zaustavljeni u stoljeću duševnih nemira, zgusnuti u zimskim mjesecima, sjedinjeni u suprotnostima oni svojim djelima zakoračiše u povijest umjetnosti.  Osluškujem tonove nebeskog pijana i vidim zmijoliku Posjedonovu kčer kako izranja iz carstva zla i nudi im jabuku u zalog za istjerivanje iz zemaljskog Raja. Rastočeni u strastima, skupljeni u žudnjama oni zatvoriše ljubav u riječi i note ne osjećajući da ljubavi oduzimaju šansu življenja. Na licu njihova vremena su ostale duge brazde nepostojanja u trenuku, a njihovi trenuci se ipak pretočiše u nektar kojim mi tažimo našu žeđ za ljepotom. Tihi jecaji njihovih zanosa danas bude leptire na elizejskim poljima naše svjesnosti, prebiru po tipkama naše nutarnje klavijature i odnose nas u carstvo vječne skladateljeve tuge. Melankonija se u nama budi i mi se prisjećamo trenutaka koje odjevasmo nutarnjim čežnjama za nečim što nam se tada činilo užasno daleko, a bilo je blizu, na dohvat srca koje uvijek pronađe ono što um traži.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/