Jutros u još snenoj travi među suzama neba pronađoh sjećanja na naša davna svitanja. Pogledom pomilovah praskozorje i osjetih ljepotu dana koji prosipa svoj svileni veo na ovaj dio svijeta. Još uvijek čujem šum valova sna, vidim našu životnu lađu kako jedri pučinom drevnih oceana i slijeva se u poeziju vode. Ruže u vrtu otvaraju svoje nježne latice i šapuću mi da je oluja prošla, da smo zakoračili sunčanom stranom ulice života. Zlaćana zavjesa jutrenja leprša pod lahorom odlazećeg sna. Statua mramornog Amora mi se smiješi iz fontane svjetlosti. Pjesnik stoji na terasi i kao sveti Franjo razgovara sa pticom koja je u ovom proljeću sagradila gnijezdo u krošnji prastarog graba u našem vrtu. Iz malenog crnog tijela izranja pjesma o rađanju. Jajašca koja je položila u našu blizinu cvjetaju ljubavlju koja se širi ovim prostorom. Idilu ovog jutarnjeg mira usavršava jedna, na našu terasu, dolutala mačkica. Osmijehujem se jer uistinu volim svaki dan u kojem se sretna budim, volim misli i sjećanja, osjećam disanje srca i ćutim pjesnikovu blizinu. Toplina se širi tijelom, vrije kao mlado vino, leprša kao leptiri, cvrkuće kao kos na grani, romori kao rijeka sreće. Osjećam nedjeljivost sna i jave, plovim oceanom snova i stojim na pješčanom žalu života. Zvono sa tornja crkve otkucava šest puta, poziv na jutarnjicu, a Danica se već davno sakrila u zagrljaj izranjajućeg sunca. Nebom se širi dugački bijeli trag metalne ptice koja je odletjela prema jugu, trag koji obećava dugačak i sunčan dan. Uspomene na davna svitanja se pretaču u ovaj trenutak i upisuju još jednom ljepotu u našu svakodnevicu. Ispred nas se otvaraju putevi ka novim snovima dok mi stare pohranjejumo u riznicu duše. Pjesnik mi prilazi, na njegovim dlanovima titra ljubav, u njegovim očima sjaji praskozorje duše, sa usana poleću leptiraste riječi pune srčanog slada. Dobro ti jutro ljubavi, šapnuh uzdrhatala u zagrljaju koji kao i uvijek nagovještava iskrenje novih kristala u rijeci svete krvi.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen