Nad sutonom tog zadnjeljetnog dana se nadvila zagonetka koju nismo mogli riješti sami. Zaustavili smo se na vratima rebusa, zastali smo u tišini da ne propadnemo u ambis strahova. Držali smo se za ruke kao djeca zalutala u labirintu kristalnih ogledala i promatrali uplašena lica u odsjaju naših zamagljenih očiju. Suze su mirisale na bol, a nebo je zvukovima tužne violine plakalo s nama. Znala sam da moraš otići da bi se mogao vratiti u trenutak, ali osjećala sam da će i moja duša otići na dugo putovanje nebeskim koridorima u kojima se krilo riješenje zagonetke. Zakoračili smo u jesen ne primjećujući ljepotu boja u parku kroz koji sam te pratila do izlječilišta. Na balkon tvoje bolesničke sobe je sletjela bijela golubica. To je dobar znak, pomislih, golubica donosi sreću. Prepustila sam te rukama sudbine i odlutala sama u tu noć užasa. U svijesti je tutnjala sirena za uzbunu, ali srce je bilo umorno od umora proteklih sati. Misli su se vrtložile u kaos, a duša je tražila spas u baršunastim daljinama sna. Proputovah beskrajem nošena zvucima tužne violine. Prvi put u životu osjetih želju da odlutam do sajmišta sudbina i da tamo prodam sve što sam posjedovala i kupim tvoj život. Zaustavih se na mostu koji spaja istočnu i zapadnu obalu velikog jezera. Labudovi su spavali pod mostom, a bijela golubica je sletila na ogradu pored mene. Nebom su se kotrljali oblaci puni mjesečeva sjaja, tišinu su razbijali valovi velike vode. Grad je spavao, a golubica i ja smo bdile nad tvojom sudbinom ili smo tek željele biti čuvari na vratima tvog vremena. Kada sam u praskozorju koračala parkom tonovi tužne violine utihnuše i ja začuh simfoniju jesenjih boja. Bijela golubica je odlepršala u neki drugi san.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen