Kraljevski put ka podsvjesti...

Snovi divno sanjivi, misteriozno neuhvatljivi, spoznajno misteriozni. Jesu li oni stvarno važni? Psihoanalitičari i neurolozi se već decenijama spore oko toga. Po prvima, snovi su nešto što je Sigmund Freud, otac psihoanalize, nazvao "kraljevski put u nesvjesno" i što otkriva naše najdublje skrivene želje u vidu simboličnih slika. Neurolozi su, međutim, oduvijek smatrali da su snovi nešto mehaničko, da su nusproizvod djelovanja mozga. Danas nam novoizrastajuće tehnoligija da su snovi zagrljaj duše i materije, titranje zlaćane spirale izrasle i iz zkona zlatnog reza, strune iznjedrene iz vrtnje našeg nutarnjeg vretena, proizvod spiralne dinamike našeg trajanja u vječnosti. 

Postoji jedan san koji često sanjam. Iako još uvijek neznamo od čega su satkani snovi, ne znamo  koje tkivo ih tka ponekada sam u snu svjesna da sanjam san. San u mom snu je toliko lijep da ga osjećam kao javu. No pitam se što znači taj bezimeni osjećaj koji me prožima kada se sjetim sna. Osjećam da to da to nisam ja, to  je neka tajanstvena žena koja me posjećuje u maglovitom oblaku i pruža ruku ka meni. Njeni prsti postaju prsti stvoritelja sa slike iz Sistinske kapele. Pričnja mi se kao da se svjetlost personificira u lik Majke nad majkama.  Tada osjetim titraje, vidim prelamanje unutarnjeg svjetla u kristalima spoznaje, osjetim buđenje u snu. Miris posteljine se miješa s mirisom mora i lahorom kristalno jasnog priviđenja. Tajanstvena žena mi se smiješi iz vrta punog lila cvijetova i bezglasno me poziva na ples sa oblacima. Tada gubim težinu i uistinu lebdim, uzdižem se ka suncu, a ona nestaje u bijelim oblacima. Njeno lice se krije iza svilenih velova koje skida i oni postaju latice ruža izmješane sa kapljicama vode u kojima vidim izvor. Tada sam uvjerena da je to Kastalsko jezero i da je ona Pitija, ali ona ne govori. Još uvijek nisam uspjela čuti njen glas. Čujem samo romor valova i cvrukt nevidljivih ptica pri kojem se budim iz sna u snu.Tražila sam tumačenje u Freudovoj knjizi "Od čega su satkani sni" u Jungovim knjigama o arhetipovima, lutala sam sanjaricama, razgovarala sa kolegama i kolegicama. Svatko ima drugačije tumačenje. Noćas se ta tajanstvena žena ponovo javila u snu i odvela me u davni san uvijek isti, uvijek isto ugodan i isto stvaran.To je moj ljubičasti san o kojem sam već puno pisala, postao je nešto kao avatar sretnog trenutka, bezimeni osjećaj kojem još uvijek nisam nadjenula ime.



Stoji, gotovo nepostojeća, izbačena iz svih uzbuđenja, nestvarna na platnu života, tužna žena trenutka, bolesna od sebe, žedna na izvoru. Prolazila je ovim ljubičastim poljima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto, bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je ostajalo nepromijenjeno. Ili joj se to samo činilo? Vjetar joj dotaknu obraz, obrisa kristale tuge sa zaleđenog lica, razmrsi utegnutu kosu i donese ljubičasti miris jednog davnog sna. Smije li dotaknut stare snove? Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati? Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto budi mirise lavande i sna. Žena zagrli vjetar i osjeti širinu ljepote i sve tajne svijeta kao nježnost boje, kao miris lavande kao vječnu istinu u u ljepoti sna. Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća ljepotu mirisa, lavanda i jedno davno dugo toplo ljeto doploviše čudesnom rijekom sjećanja u ovaj trenutak buđenja u snu. Iznenada slobodna, izrasta iznad tuge i zle sudbine vremena pomilova lavandino polje, rastrga korotu i poletje sa lastavicama u zagrljaj ljepote. Želja se prosu opustjelim srcem. Noć bez sna postade san njenoga života, noć boje lavande, noć puna mirisa ljepote, a ona budna, neumorna, svijesna svih onih izgubljenih, neprospavanih, neodživljenih. Sve što je nekada bio umor, bjeg od nje same, bjeg od trenutka sve to se odjednom pretvorilo u život. Miris lavande mrvi nepostojanje. Žena udahnu novi san, njen san, lijepi san, ljubičasti san. Oživjela ljepotom jedne nove istine o životu, ona u mirisu lavande i ljepoti ljubičastog sna, osjeća od kuda dolazi ljepota.



Nađoh se na otoku sreće, naslutih i vidjeh srcem sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju. Taj veliki otok, godinama skriven u najdubljem dijelu moje svijesti, zasja ljepotom istinskog postojanja u okrutnoj zbilji života. To je bio trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u beskrajnom moru životnih promjenjljivosti. Osjetih da su me misli, dotaknute anđeoskom snagom, uvele u onaj još nedokazani dio atoma koji je stvarno nedjeljiv i još uvijek samo srcem vidljiv, onaj dio koji svojim titrajima stvara simfoniju ljubavi koju tek srcem čujem.
"Ne okljevaj, pođi sa mnom u ljubičasti san. Otkrit ću ti istinu početka." začuh glas ljubavi. Prepustih se i ona me povede na najljepše putovanje moga života. Jedino tamo gdje riječi prestaju, gdje su misli nepotrebne, tamo gdje stvarnost sama od sebe u nama raste, tamo, samo tamo na obali mora sreće, tamo u beskraju sna može niknuti ljubičasto cvijeće. Putujem beskrajem, tonem u ocean ljepote. Boje i mirisi mora i lavande, nježnost elizejskih polja se stapaju sa tonovima nebeske harfe. Anima candida me svojim šapatom uvodi u beskraj postojanja, u san koji već godinama budna sanjam.


 http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://dinaja.blog.hr/2008/08/index.2.html#dan3
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=20841
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=20865