taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 18. Mai 2011

Modra sjećanja...





Iz modrih visina sjećanja slijeće vjesnik neba, iz plavetnila drevnih oceana izranja glasonoša potonule Utopije, iz dubine duše se javlja svjetlosno prabiće. Osjećam buđenje svijesti u tom tajanstvenom zagrljaju trojstva iz kojeg sam iznjedrena. Osluškujem šum vjetra u krošnji spoznaje, šapat poezije velike vode i tihu anđeosku muziku uzdrhtalog srca. Stojim na međi između jučer i sutra, između istoka i zapada, u zenitu trenutka spoznaje. Podsvijest nije đavolje čudovište nego lumin iz kojega titra svjetlost svjesnosti. San je tek kratka smrt iz koje se rađam uvijek nova, uvijek drugačija, a uvijek ista. Ta bezglasna istina me hrani modrim sjećanjima, purpurnim sutonima i ljubičastim svitanjima. Osluškujem pjesmu oceana i plešem na pjeni koja me sjedinjuje sa pjeskom, slijeva me u zagrljaj iz kojeg izranja  Venera i pokazuje mi put ka vječnosti. Bezriječno utapljanje u pjesmu nad pjesmama iskri tajanstveno stanje duše u kojem se komadići modrine slažu u vitraže na kojima prepoznah tvoj lik. Osjetih tvoju blizinu kroz neizgovorene riječi, sporazumjevali smo se odkucajuma srca. Sjedinili smo se do nedjeljivosti daha, bliži smo jedno drugome nego što su dan i noć.  Prepoznaješ moje misli prije nego se u mojoj svijesti oblikuju u sliku koju pamtim. Tako smo si blizu da ne znam gdje završavaš ti, a gdje počinjem ja. Cvijeće koje mirišem cvijeta tvojim pogledom. Leptiri koje hvatam gnjezde na tvom dlanu, vidokrug kojim plovim izrasta iz tvojih zjenica. Vidim te kao što slijepi vide sunce, osjećam te kao što slijepi osjećaju rapsodiju boja. Zvjezde čije šapate ne čujem šute o tvojim tajnama. Slušam te u uzdasima duše i titrajima srca, čujem te kao što gluhonijemi čuju ljubavni zov. U dubini tvojih zjena se zrcali lijepa tajna Venerinog rođenja. Šum mora u dubini sedefa, zaostao iz vremena našeg naglog ljeta, još uvijek oživljava sjenke njenog vječno sanjanog svijeta. Dok se utapljam u tvojim očima i živim u tvojim milovanjima, krv kao šampanjac vrije u venama. Kada uranjam u tvoj zagrljaj bude se usnuli leptiri u dubini srca, ti nevidljivi izdajnici mojih snoviđenja, nježni čuvari mojih uspomena. U žiži moga bića iskri vatra, oživjeli vulkan lijepog priviđenja, ljubavni ples zanosnoga ždrala, odsjaj vječne svijetlosti, vrulja tjelesne kreposti.

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/
http://artemida-aleksandrova.blogspot.com/


Kommentare:

Anonym hat gesagt…

san iz kojeg se budim uvjek nova,drukčija i uvijek ista ali svoja....da sam kritičar isto to bi napisao o tvojim divnim i čudesnim zapisima,..opijen sam tvojim pisanjem... molim te piši ....xy

artemida hat gesagt…

pišem dragi virtualni dobronamjerniče...pišem ono što budna sanjam i što snena živim...a tvoji komentari daruju vjetar u svilenkasta krila moga nadahnuća...hvala ti na tome...:-))