taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 10. Mai 2011

Adagio sna...




Sunce sve dulje i dulje ostaje na horizintu dušokruga. Ravnodnevica je mjericu svjetlosti prebacila na stranu dana. Naše noćno lutanje se skraćuje okretima zemlje oko sunca i odnosi nas ka ostvarenju sna ljetne noći. Tiha muzika izranja iz titraja struna vremena i tka adagio ovom ljubičastom snu. Na obzorju novih svitanja purpur izranja ranije iz tmine i poziva nas na budnost trajanja u ekliptici sunca. Ponoćni tango još uvijek odzvanja u strunama svijesti. To prelamanje dana u dan nam nitko ne može oduzeti. Još uvijek na uglu sjećanja petrolejska lampa lije svoju svjetlost i sjenka noći je prelazi u par koraka. Stih umrlog pjesnika me uvijek rastužuje jer osjećam da nekoga nema, a trebao bi izniknuti iz tugaljivog sumraka moždanih vijuga koje još uvijek titraju opijelom prerano otišlim  prijateljima. Na laticama majskih ruža iskri rosa uranjenih jutrenja i piše novi manifest životu. Ti me osmijehom budiš i zoveš na šetnju praskozorjem uma. Na staklenom stolu miriše kava u porcelanskoj šoljici iz koje me pozdravlja duša pradjedova i vraća u djetinjstvo, u zagrljaj pripadanja koljevci iz koje krenuh ka zvjezdama. Šapatom sa usna zaustavljaš slapove snova i kapljice zatvaraš u aquatorij vječnosti. Nad velikom vodom lebdi sjenka tvog anđeoskog bića i tka svlenkaste niti dolazećeg solsticija u kojem ćemo još jednom preškočiti vatru i sjediniti se sa plamenim jezicima ljubavi. Vjetar donosi miris trešnjinog cvijeta i daruje nam okuse uzavrelih usana kojima pretačemo duše u sretan trenutak trajanja. Noć odlazi ritmom mjesečeve sonate, a čuvarica Lunina hrama bdije nad snovima koji ostaju skriveni u sve kraćem srebrenom ogrtaču nebeskog lutalice. U beskraju iza svilenkastih trepavica tvojih očiju, u ljubičastom snu se zrcali ljubav.



Keine Kommentare: