Ponekada se u jutrima poslije sna osjećam se kao Proustov anonimni spavač koji se ne snalazi u vrtlogu prostor- vremena. U jednom jedinom treptaju oka se događa slijed slika svih osobnosti kojima darovah dušu. Upitam se gdje se nalazi moja budnost, ali vjeđe još uvijek grle divne slike u kojima sam do tog trena živjela. Ti si uvijek tu, uokviren nevidljivo tkivo koje me je grlilo cijelu noć. Ti si vjetar koji je ušao kroz otvoren prozor i ugasio svijeću kojom sam pozdravljala suton i utapljanje u baršunasto more beskraja. Ti si svićarica koja me odnosi na pučinu noći bez Mjeseca i vraća u jutrenje sa ulovom sreće. Razumijem Prousta koji je tvrdio da snom održavamo vezu sa satima, s redom godina i poretkom svjetova. Međubuđenje je često uzrokovano organičkim pucketanjem prastarog drveta komode koju naslijedih od praotaca. Tada mi se pričini da čujem glas iz nekog dalekog eona koji je slučajno dolutao u moj san. Ili je to ipak šapat svjetlosti iz koje sam rođena? Iza spuštenih trepavica, u polusnu, se redaju sjećanja i ja te vidim u odori viteza sa Exkaliburom u ruci. Jesmo li se uistinu sreli u drevnoj legendi u Camelotu, iza zidina Arturovog zamka, jesi li ti bio Lancelot, a ja Ginevra koja je, zbog ljubavi, iznevjerila svetost institucije braka i bila žigosana pečatom bluda. Godinama sam te voljela tek u snovima jer sam te buđenjem gubila. Bio si nedohvatna žudnja kojoj nisam znala ime, bio si dječak očiju boje sna koji je nestao u maglovitim daljnama kotrljajućeg vremena. Proustovo traženje za prohujalim vremenom me u bezmjesečnim noćima vraćalo na izvor vode koja je dolazila iz zemlje. Pitala sam se gdje se nalazi ta vrulja tražeći odgovor u snovima. Noć mi je darovala slike bez redoslijeda događanja. Usprotivih se Proustu, a on mi svojim tekstom šapnu, jutrenje brka zvuk zvona sa crkve u kojoj si čula podne i odzvanja disonancama koje su tek razmaknute konsonanace. Život je pročitano pretvorio u istinu i ja u jednom podnevu osjetih okus malenih kolačića utopljenih u čaj. Lažem, nije bio čaj i nisu bili kolačići. Bile su to usne dječaka očiju boje sna kojima je iz sebe ljubavni nektar pretočio u mene.Tada shvatih da smo koračali paralenim putevima do istine, da je život ispisivao karte na kojima smo se križali ne osjećajući blizinu, a da smo mi kreirali snove od krhkog sjećanja na jedno davno podne na prašnjavom peronu neke željezničke postaje. Širili smo granice uma, gradili vijadukte nad bezdanima praznine, ne znajući što tražimo mi smo osjećali da je put cilj ka sreći. San i java su se uzburkali u kaosu uma, ali u fraktalnoj geometriji univerzuma sna sam osjetila tvoju blizinu u zadnjoj točki zlaćane spirale svjesnosti.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen