Hvala ti moj dobri Anđele....

Rekli su mi da sretni ljudi nemaju prošlost i ja im nisam vjerovala.
Rekli su mi da se tek pucanjem srca,
srcem u koroti za nekim osjećajem,
poželi pričati o sebi.

Staviti srce na dlan,

pred oči neosjetljivih je gore od samoubojstva,

mislila sam.
Otkriti dobro skrivani ožiljak je priznanje slabosti,

neke davno zaboravljene tuge,

neke zaliječene boli.
Zaliječene boli???Upitah se i osjetih sumnju u  vjerovanje.Možda to ipak nešto znači?
Da znači, znači suočiti se sa suncem,
dozvoliti mu da prži sjećanja,
da boli misli,
da zagrije osjećanja i
poslije toga spoznati da si slobodan.
Držati glavu među kopljima dnevne svjetlosti,
samo za tren izaći iz mraka vječite laži prema sebi samome i
onda osjetiti da ti je srce ispunilo obećanje i da ti je krv čista i
toga trena krenuti među ljude čistih ruku,
čistih za dnevnik toga dana i
za kroniku onih što slijede.
Stajala sam tako dugo na žalu velikog mora,
na mjestu sjedinjenja dana i noći,
tamo gdje je neka nepoznata
snaga pokretala plimu i oseku.
Pod zvijezdama umrtvljena više nisam razlikovala dan od noći,
zaboravila sam sunce,
mjesec se skrio,
nisam vidjela Danicu,
ni Oriona ni Velikog Medvjeda,
a onda iznenada primjetih sirotinju,
sirotinju strpljivu do zvijezda i
osjetih plimu vlastite prošlosti.
Nesretni ljudi imaju prošlost,
prisjetih se davno rečenog.
I šapnuh zvjezdma,
čovjek živi samo jednom,
oči neba mi odgovoriše treptajima.
Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe,
koliko se može kad se stvarno voli...
Tišina zagrli moje misli,
zapitah se što je ljubav???
U meni i oko mene muk,
zvijezde šute,
vjetar se skrio u beskraju već zaboravljenog sna...
Tišina koja ledi krv nije ona tišna koju sam željela slušati.
Zatvorih oči, da ne gledaju i uši da ne slušaju
tišinu uspavanih osjetila i umrlih osjećaja...

"Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"...začuh simfoniju davnog sna.

To bijaše treptaj istine,
trenutak prividnog mira u kojem mi
sudbina pokloni zvijezdu,
zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče...
u meni prestade noć
moj put,
tamnica od zraka, vatre i pjene,
ponovo progovori snom.
Začuh glasove i prisjetih se izgubljenih zvijezda.
Velika samoća sazdana od prolaznih trenutaka
ugasnu zorom buđenja,
osjetih dlanove neba kao ljepotu i kao mir.
Otvorih oči!!!
Novi dan zasja suncem
 i ja
uzdignuh glavu među koplja dnevne svjetlosti,
taj trenutak još uvijek traje
čuvam ga i branim
kao sakrament i
vjerujem
Sretan čovjek doista nema prošlosti...

http://dinaja.blog.hr/2008/05/index.html

http://artemida-aleksandrova.blogspot.com/

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/