taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 11. Mai 2011

San o snu u snu





Prije sna o snu koji danas budna sanjam osjetih tvoju blizinu u suncu moga malog svemira. Kao noćni leptir si sletio u zagrljaj noći i odnio me u svijet tišine. U mikrosvijetu osjetih izrastanje univerzuma boja, uronih u legendu svjetlosti i utopih se u oceanu sanja. Spokojna u snazi tvog svjetlosnog zagrljaja naslutih  ljepotu tvojih očiju. U tijelo je ponirala lakoća, sreća se širila tkivom, ljubičasta koprena je grlila dušu, a pjenušavi nektar proticao venama. Dugo, dugo prije ovog vremena si postojao u snovima, hranio si dušu tihom muzikom kozmosa, odnosio me do središta svijeta, u onu točku u kojoj se zrcali život i ljubav. Volio si me u zavjetrini stvarnosti, lutao si mojim snoviđenjima, bdio na vratima vremena, budio me u praskozorjima svijesti. Bio si strastan, nježan i vječan, bio si ljubav, život i san. Svojim šapatima si zalijevao cvijetove u dubini srca, osmijesima obećavao vječnost sna o snu u snu. U zrcalima svijesti si slagao nezaboravne mozaike mojih duševnih stanja, iskrio puteve ka dubini, osvijetljavao tunele podstvjesti i izvodio me pod koplja sunčanog sjaja. Bio si i ostao  Hiperion, bog sunaca mog malog kozmosa. U jednom davnom prskozorju si sišao sa nevidljivog pijedestala i uz mene zakoračio ovozemaljskim stazama.   
Naša životna lađa, satkana od tkiva naših snova, sada koridorima  vječnosti jezdi, odnosi nas u svjetove sanja, zaustavlja se na večernjoj zvijezdi. U dubini svijesti tvoja duša još uvijek širi svoje nježne moći, mi danas živimo davno pročitane bajke, živimo poeziju drevnih oceana, u ljubavi postajemo svjesni lakoće postojanja.
Na granici između jučer i sutra, između života i smrti, konačnosti i beskraja osjećam kako ljubim ljubav, osjećam je u svitanjima, vidim  je u podnevnom suncu, naslućujem je u svjetlosnoj muzici sutona, spoznajem je u dubini tvog  pogleda, u misli koja me odnosi u  onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg crpim stvarnost i budna život sanjam. Udišem ljepotu i rađam se uvijek iznova u snu. Svjetlo tvoje me miluje, lomi se u Kohinoru spoznaje i stvara sretan trenutak. Postajem osjećaj bezuvjetne ljubavi, nedodirljive i neopisive sreće. To je ljepota i lakoća tvog zagrljaja, tiha melodija tvoga glasa, životna lađa kojom budna jezdim ka onoj inače nedohvatnoj svjetlucavoj zvijezdi.



Kommentare:

Anonym hat gesagt…

Ti si istinska pjesnikinja "ti budna život sanjaš"citiram te...a zapravo bi tebe trebalo učiti napamet jer tvoje finese se ne nalaze ćesto u pjesništvu...zato ti "hvala"...Sjajna si....xy

artemida hat gesagt…

hvala ti dobronamjerniče....da, ja budna sanjam život i znam da ne postoji nitko u očima tuđim, tamo ne postoji netko koga ja ne osjećam dušom i ne vidim srcem...tek u dubini mikrokozmosa svijesti se slažu kristali našeg istinskog postojanja... u univerzumu uma se iskre zrcalni neuroni naše spoznaje sretnog trenutka postojanja...:-)))