PREDOSJEĆAJ
U plav ljetnji suton, krenut ću na staze,
Hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
U njenoj svježini, moje noge gaze
I da vjetar kupa moju golu glavu.
Bez misli, bez riječi, pozvan od daljina,
Sa dušom od ljubavi silne opijenom,
Na put ću poći, poput ciganina,
Kroz prirodu - sretan kao s nekom ženom.
U plav ljetnji suton, krenut ću na staze,
Hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
U njenoj svježini, moje noge gaze
I da vjetar kupa moju golu glavu.
Bez misli, bez riječi, pozvan od daljina,
Sa dušom od ljubavi silne opijenom,
Na put ću poći, poput ciganina,
Kroz prirodu - sretan kao s nekom ženom.
Arthur Rimbaud
Kada u noćima zvijezda padalica promatram kozmičke nedohvatne skute pričinja mi da na obroncima svjesti prepoznajem siluetu tajnovite ruke koja na smaragdnoj ploči još uvijek kozmičke zakone piše. Samsara, ta bezvremena ljubavna igra života i čovjeka, se svojom vrtnjom uvijek na početak vraća i vrtlogom nebeskog vretena sjedinjuje sve u jedno, dokazuje da smo mi bili i prije, da nas svemir nikada iznevjerio nije, da smo trajali u svjetlosti dalekih zvijezda, bili zrnca pješčanih pustinja, dašak vjetra iznad surih hridi, kapljice u valovima oceana. Bez prošlosti i budućnosti u ovom ovdje i sada, u ovoj kapljici vremena se iskri cijela kozmologija. Jedna zvjezda padom dotaknu tišinu i ja u bljesku začuh šaputavu svjetlost kojom nebo dokazuje tu istinu. Postajem sudionik trenutka i u kristalnoj kugli osjećam bestežinsko stanje, spoznajem da tijelo nije čvrsta materija i da tek igrom svjetlosti i sjena, u kapljici svevremena živim privid zemaljskog čovjeka. Uranjam u djelić sebe same i budim se na malenoj planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi, osluškujem titranje vlati trave i šaputavi miris latica ruža i čujem svoj glas kojim sam na obroncima trenutka pozdravljala vilu svitanja. U tom djeliću vremena izrastah u kristalni cvijet u kojem se zrcalila vječnost i još uvijek nedosanjani Einsteinov san. Osjećam kako se zlaćana spirala izljeva u osjećajni vir, kako sjedinjuje zvjezdani prah u alkemijski pir i simfonijom snova otvara vrata katedrale u kojoj sam krštena zemaljskim imenom.
Molim vas ispričajte mi još jednom bajku o sreći u vilinskom svijetu i dozvolite mi da na ružinim pupljcima sanjam ne tražeći istinu. Istina je tu, ona uvijek postoji, laž ne postoji, ona je iluzija ljudskog uma. Tek onda kada trava ponovo izraste na trgovima, kada mi srne budu jele iz ruke, a svitanja budu najvljivale ptice, orgulje mora i pozdrav suncu, kada smrt prestane biti pobjeda i postane tiha utjeha kose, kada oproštaj grijeha bude nepotreban, kada nas riječ povede ka zapadnom nebu, kada bude izgovorena lakoćom djeteta, tek tada ću znati da sam bez traženja pronašla istinu.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen