Kuća Bernarde Albe, poezija iznikla iz duše daleke Andalusie, konjanik koji možda nikada nije stigao u Cordobu, život na strunama gitare, ljubav u bisagama, ljepota postojanja u vremenu oluje ruža i sjećanja na davna svitanja su danas postala silueta sreće koja me vjerno prati. Nismo zadovoljili uvjete osrednjosti, uzdigli smo se iznad spletki onih koji su željeli iskrojiti našu budućnost, onih neobrazovanih koji nisu govorili o sebi nego o drugima. Mi smo govorili o sebi ne optužujući ni sebe ni druge, promijenili smo adrese i shvatili da su godine, kojih nije ni bilo, prošle. Ti si zatvorio svoju i moju tugu u Pandorinu kutiju i bacio na dno oceana snova da ju nikada više ne pronađemo, da ne dozvolimo srcima da ponovo pate. Ostale su misli i neke, tada za nas važne, stvari utkane u zaborav. Njih se ovako odvojeni više nikada nećemo sjetiti. I to je dobro. Otišla sam stazama mladosti na kojima više nije bilo tvojih očiju u kojima se zrcalilo smaragdno jezero našeg djetinjstva. Brojala sam proljeća i redala ogrlicu od crnih bisera i voljela tvoje ludosti. Bilo je opet proljeće, na poljima su cvijetale visibabe, a ja sam stajala na obali života, promatrala u pijesku rasute boli i tragove koji nisu nikamo vodili. Trinaest crnih bisera mi je šaputalo da su godine kojih nije ni bilo prošle. Još uvijek kada u krošnji vremena čujem svirku cigana, osjećam one iste drhtaje i sjećam se plesa kojim smo slavili zrelost. Više ne gasim sjećanja i ne trčim uz rijeku, ne palim oči neba da ne bih zalutala u slijepoj ulici života. Moja ljubav je uskrsnula iz groblja bezimenih i živi i buja i raste i izrsata u cvijet na kojem brojim trenutke sreće. Ti, to su bili snovi i vjetar na seoskoj cesti, ruka na ramenu u kinu. Ti to su bile suze pri oproštaju, traženje izvora, telefonski razgovori i pisma. Ti, to je bila ljubav, ali nije bio život. U igri s ljubavi smo uložili mnogo, izgubili sve, a dobili život. Osluškujem zvuke Andaluziske poezije i sjećam se i sretna sam, spoznajem sjećanja su lijepa. Na valovima drevnih snoviđenja iskre stihovi umrlog poete i zrcale istinu, potvrđuju nam da je dobro što smo pobjegli iz kuće Bernarde Albe. Osluškujem tugaljivi romansijero vječnosti i spoznajem da nisam uzaludno živjela u svijetu vječne poezije, da sam iz njega izrasla u sretan trenutak postojanja u ljubičastom snu.
Ovo je kolaž sastavljen iz stihova zbirke "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb 1987. i novoizastajućih osjećanja osjećaja. Kopiranje, prisvajanje, prekrajanje je dozvoljeno jer dokazuje da nisam uzaludno pisala, dokazuje da sam sudjelovala u kolopletu svjetske poetike. Onaj koji posuđuje moje misli mi ukazuje čast i zahvalna sam mu. Zbog sebe i svoje duše nemojte nikoga doslovno kopirati. Prevodite tuđe misli na jezik vaše duše kao što sam ja to činila čitajući Giordana Bruna, Petrarku, Dantea, Lorku, Prousta, Kafku, Borgesa i mnoge druge učitelje mog današnjeg izričaja. Njihove knjige vjekuju na policama svjetskih knjižnica i ni u jednoj nije napisana zabrana. Kako je divno uroniti u šapat sanjajućih knjiga i osjetiti da su napisane da bi se iz njih učilo.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen