taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 25. Mai 2011

Ekliptika sna...






Ovo je priča o ljubavi, dijelić sna otrgnut iz ekliptike sunca, priča ispisana plesom struna na raskrižju zvjezdanih staza kojima već tisućljećima ostavljamo svjetlosni trag naših uzdrhtalih duša. Bila sam čuvarica Lunina hrama, boginja sa mjesecom u kosi. Ti si bio bog mladog vina i kapljica sreće. Susretali smo se na Olimpu želja i Panteonu čežnji. Osjećaš li snagu ovog čudesnog trenutka, čuješ li šaputavu svjetlost Siriusa na kojem smo u trinaestom eonu sudjelovali gozbi Anđela. Na tvojim dlanovima još uvijek titra snaga prabića s kojim sam plesala nebeski menuet. Zagrli me u ovom djeliću sna i ostavi trag na koži kojom osluškujem titraje vječnosti. Očima duše vidim kotrljanje vremena, iskre stoljeća na baršunu nutarnjeg neba. Pričinja mi se da lebdimo onim istim krugovima kojima su se Dante i Beatriče uzdizali ka Raju. Vergil se vratio u svoje vrijeme ostavljajući nas u ovoj dolini snova, da tepihom od razasutih latica nebeskog cvijeća zakoračimo u carstvo svemirskog uma. Žubor Mnemozine rijeke iskri slike rađanja u vremenu zvjezdane poezije i emocionalnog sazrijevanja. Nebeski jeleni upregnuti u kočiju boga sunca nas odnose na izvor iz kojeg izvire kozmička energija i spektrom čudesnih boja gradi most ka našem trenutku buđenja. Napušatmo tišinu bezvremena, držeći se ruke lebdimo metaverzumom osjećajući lakoću i moć ljubavnog zagrljaja. S druge strane duge na nas čeka naša dimenzija zaobljena silom gravitacije. Neka nevidljiva ruka nas spušta u njen zagrljaj i zatvara za nama vrata vremena. Ulazimo u trenutak i osjećamo snagu koja nas vraća na zemaljske staze, u jesenjske kiše koje ispiraju slike u kojima smo eonima trajali. Ostala je samo toplina na dlanovima sa kojih su nebeske srne jele zrnca sreće. Milujem tvoje tijelo i čujem smijeh tvojih čelija. Sveta krv se slijeva ponornicama u ocean tvoje duše. Zadržao si u sebi šaputavu svjetlost vječnosti kojom mi odaješ tajne tvoga svemira. Osjećam tvoje misli kao lahor koji se spušta sa vrhunca žudnje, čutim tvoje osjećaje koji postaju eliksir mojoj duši. Uranjam u ekliptiku tvoga sunca, iskričavu putanju koja me odnosi u tvoj anđeoski zagrljaj. Da, ovo je ljubavna priča koja je počela prije vremena, priča nikada napisana u zemaljskim knjigama, priča koja se događa u svemirskim širinama naših duša, priča koja se zrcali u nama i univerzumu.



Kommentare:

Anonym hat gesagt…

lijepo je ući svako jutro u sretan trenutak,,,,Odabrao sam tvoj sretan trenutak da budem sretan cijeli dan,jer ti besplatno nudiš sreću i znanje ,,,xy

Anonym hat gesagt…

lijepo je ući svako jutro u sretan trenutak,,,,Odabrao sam tvoj sretan trenutak da budem sretan cijeli dan,jer ti besplatno nudiš sreću i znanje ,,,xy

artemida hat gesagt…

dragi dobronamjerni posjetioče u ekliptici tvoga sunca osjećam samo ljepotu i lakoću postojanja...hvala ti što pratiš titraje moga nutarnjeg sunca...:-)99