Dugo sam te susretala samo u snovima. Nedostajao si u kolopletu dnevne svjetlosti, bio si tek ditiramb nečeg bezimenog što je u meni raslo. Plesala sam sama na mostu velike zelene rijeke koja je uranjala u deltu oceana snova. Nisam uspijevala stići na drugu obalu. Prerano sam se budila,a predugo te tražila među zvjezdama neosjećajući da nam kradem budućnost. Iznenada u jednom snu vidjeh budućnost, začuh šaputavu svjetlost dolazećeg trenutka, oćutih toplinu tvoga daha i okus meda na usnama. To je bilo u onom luđačkom vremenu oluje srca i poezije ruža. Na kristalnom vijaduktu nad provalijom vječnosti su prošlost i budućnost sjedinjene plesale tarantelu za starog clowna. "Da je znao Clown stari da su život i arena iste stvari…" odzvanjala je pjesma trubadura sa gitarom u eteru sjećanja. Ne dozvoli da ti život ističe kao pijesak kroz prste sudbine, začuh boginjin glas koji je dolazio iz Lunina hrama na hridi oceana sna. Tvoje oči pamtim iz susreta na prašnjavom peronu željezničke stanice u gradu na obalama zelene rijeke. Dogodio se nezaborav, dogodila se bezvremenost u kojoj saznah da voda dolazi iz zemlje, dogodio se ocean snova koji još uvijek pronalazim u dubini tvoga pogleda. U snu vidjeh susret u kupeu vlaka koji je tebe vraćao u mladost, a mene u pustolovinu ljepote. Sjećam se svakog djelića te kratke smrti u kojoj naslutih lakoću života. Poslije buđenja složih san u mozaik sjećanja i zaledih ga u podsvjesti da se ne izgubi u rijeci zaborava. Na tračnicama jurečeg vlaka života je vrijeme u jednom trenu zastalo, sjaj tvojih očiju je odledio skriveni san i pretvorio ga u javu. Od kuda dolazi voda? upitah. Iz zemlje, odgovorio si. Očima srca vidjeh zahrđalo čudovište na prašnjavom peronu tvoga djetinjstva i kapljice sreće u kojima se zrcalila ljubav. Između ta dva susreta sam već jednom voljela i ti si volio druge. Živjeli smo na razdaljinama koje je kao kristalni most spajao zenit onog davnog ljetnog dana, bili smo odvojeni prostorm, ali uvijek zajedno u snu. Nismo se grlili jer smo živjeli na paralelnim kolosjecima koji su se kotrljali ka srži ljubavi, ka onoj točki univerzuma u kojoj se grle svi njegovi djelići. U dubini tvojih očiju vidjeh Aleph, začuh početak židovske molitve i razumjeh davnu istinu. Bez početka i kraja, u vječnom vrtlogu vremena, u spiralnoj dimamici svijesti, u titrajima zlaćane spirale duše, u kristalnim rešetkama srca se događa ljubav i grli nas svojim plamenim jezicima.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen