Pusti snovi!... Napred, vranče, nemoj stati,
Ne miriši travu, ne osećaj vir:
Nagradu za trude nebo će ti dati,
Mračnu, dobru raku, i večiti mir!
Milan Rakić
Alegorična pjesma o čovjekovom životu, o njegovoj sudbini sličnoj zloj kobi iznemoglog osljepljenog vranaca i zavezanog za dolap za navodnjavanje. Gladan i žedan on podnosi udarce, korača besmileno, bez želja, bez snova sivim jednolikim životnim krugom. Zadnji stih pjesme "Dolap" zrcali ironiju trenutka, govori o nagradi poslije mukotrpnog života, o smrti u kojoj nema više ništa, smrti kao oslobođenju od onog prijašenjeg ništa. Sjećam se kako sam gimnaziji s mukom razumjevala poruku te pjesme, kako u ljepoti stvarnosti nisam mogla shvatiti što znači biti zavezan nevidljivim lancima u nečemu neizgovorljivom, nečemu satkanom od nevidljivih struna, a onda se sama nađoh u kolopletu tugaljive stvarnosti.
Prva je ljubav došla nezvana sama u ugnjezdila se tu negdje u nama. Nisam bila privezana za dolap, ali sam iznjedrena iz obitelji koja je svetost i svjetlost sjedinjavala u instituciju zajedništva i očekivala od mene da slijedim njihove puteve ka zvijezdama. Ponekad sam se osjećala kao hrčak koji se vrti na darovanom mu kotaču, ponekada kao ptica slomljenih krila koja je bila osuđena na tiho umiranje u ništavilu svakodnevice, a onda kao luda koja korača rubom bezdana i očekuje svoj neminovan pad u provaliju bezvremena. Kazaljka nutarnjeg sata se zaustavila na nultoj točki iako je klatno dalje otkucavalo prolaznost trenutaka. Utopljena u zagrljaju u kojem sam osjećala neizlječivu emocionalnu usamljenosti, u bolnom osjećaju vlastite nepostojanosti u ljubavi i svijetu koji se urušavao pod plimom vremena očajnički sam tražila neki čvrsti oslonac u sebi i nisam prihvaćala slutnju da su sve mogućnosti spasenja iz kolopleta zle sudbine iscrpljene. To je bila sreća ili možda ipak ljubav koje me je tjerala da zastanem, razmislim, odlučim i prekinem koračati rubom kratera koji je prijetio erupcijom pogubljenja sna, rušenjem staklenih zidova hrama nadanja. Nebo je bilo sivo i prijetilo je olujom, uraganom u ravnodnevici bez uzbuđenja, bez želja i čežnji. Zore su sličile sutonima koji su se redali ustaljenom vrtnjom planete oko osi nepostojanja u vrtlogu snoviđenja. Ruke koje su mi do nedavno darove drhtaje postale su kliješta koja su ostavljala nevidljive rane na koži. U smaragdnim jezerima njegova pogleda su se pojavljivale utvare i izlijetale kao crne ptice u moj vidokrug. Srce je otkucavalo samo svoje probne otkucaje i slijedilo ritam koraka oko dolapa za navodnjavanje duše. Dragi lik iz mladalačkih snova je postao gonič koji me je nesvjesno prisiljavao da se ne zaustavim, da izdržim, da odkoračam još jedan pa još jedan krug oko bezdana iz kojeg je vrebala opsanost totalnog potonuća u monotoniju nepostojanja. Pričinjalo mi se da su svi mostovi ka nekom ljepšem sutra porušeni, da se duga više nikada neće pojaviti na horizontu sna, da smo se utopili u žabokrečini ništavila i osrednjosti. A onda začuh šaputavu svjetlost nutrine. Ne tako do sudnjeg dana. Promjeni kraj Rakićeve pjesme, pronađi izlaz iz bezizlaznosti i mediokritetstva u kojem se gušiš. Nekom tajnovtom snagom osljepljena na ljepotu trenutka iznenda progledah, osjetih kako se kazaljka nutarnjeg sata pokrenula i vidjeh spektar duginih boja na horizontu praskozorja svjesti. Tanka nit kojom sam bila vezana za dolap mladosti je pukla i ja osjetih da mogu poletjeti ka zenitu sna. Zaustavih se pod podnevnim suncem tog dana i osjetih da je nestala sjenka zle kobi koja me je mjesecima pratila. Sa osmjehom u tužnom oku pružih ruku oproštaja mojoj prvoj ljubavi. Na tom sretnom rondou životnih puteva se oslučismo za život i odbacismo umiranje u krletci navika, običaja, moralnih zakona i malograđanštine. Krenuli smo svatko u svoju mladost noseći buket lijepih uspomena u njedrima. Hvala ti moja prva ljubavi. Danas znam da smo se rastankom odlučili za sreću dok mnogi nažalost cijeli život ostaju tananom niti nepostojanja vezani za Dolap tugaljive sudbine iz kojeg ispijaju nadahnuće za život nepostojanja u sadašnjem trenutku.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen