Izgradi most preko rijeke....

Nalazimo li se na međi spajanja svjetova? Jesmo li ušli u trenutak spoznaje točke vječnosti, u treptaj oka u kojem se zrcale paralelne staze univerzuma? U gradu snažnih vjetrova susretoh srodne duše iz davnih snoviđenja. Titrala su pitaja između Neba i Zemlje, pitanja bez odgovora, tek vjerovanje u san. Bila sam dio stvarnosti u zagrljaju ljubičastih snova, koji su iz udaljenih krajeva podsvijesti dobivali konture novih sanja. Ti si stajao na obroncima drugog svijeta, odjeven u pastira koji je sa frulom uspavljivao stado na pašnjacima snova. Izgradi most preko rijeke, šaputala ti je vječnost. Rijeka je istina koju moraš savladati. Iz njenih dubina izranjaju odrazi neba i njegove mjene koje se zrcale na tvom nutarnjem nebu. Na mostu tvojih sanja stoji boginja, čuvarica Lunina hrama i pretače svjetlosti u tminu tvoje svjesti. U dubini očiju boje sna se krije dnevna svjetlost iz koje izranja most preko rijeke vremena, začuh glas ljubavi.

Krenusmo na most. U vjetru osjetismo jesen i osjećaj koji nas je obuzimao pređe u stvarni doživljaj. Vino dozrijeva na obroncima i Bachuss nas poziva na slavlje. U gradu jakoga vjetra rijeka miriše snom i zagrljajem bogova. " Sur l Pont d Avignon....." pjesma koju sam kao djete čula od majke postaje stvarnost, istina ovog trenutka. Rhona teče, a sunce se kupa u kapljicama koje nošene vjetrom dodiruju naša lica. Stojimo ispod mosta dok se šum rijeke miješa s tonovima mistrala čini nam se da nam kamenje priča priču iz davnine.
Mladi je pastir čuo glas neba i sagradio most koji živi stoljećima i prkosi rijeci i ratovima.
Čiji glas je mogao čuti pastir, koja je boginja razgovarala s njim one davne 1177 godine? Koji anđeo ga je doveo s obronaka u grad vjetra, tko mu je pomogao nositi teški kamen do obale rijeke? Uništavan i ponovo građen most je izdržao vrijeme i mjenjao izgled. Kapela iznad njegovog drugog luka, mješavina stilova i epoha, me podsjeća na Dianin hram na hridi s koje smo krenuli na ovo putovanje.
Tu u Dianinom hramu na rijeci, osjetih mirise djetinjstva, vidjeh lavandina polja i vinograde. Miris se širio zrakom i mješao s mirisima vode i vina. Sinestezija tog doživljaja izmješa sjećanja i stvarnost. Uspomene oživješe novim snom. Svijetlost je ulazila kroz zidove i dodirivala naše misli. Bachuss i Diana zaustaviše vrijeme u sliku koja se zrcalila u rijeci. Zatvoreni u tom doživljaju čujemo muziku našeg stvarnog postojanja."Je li ovo isto san?"
"Slušaj ove tonove, to tvoje srce priča priču o nama."Slika dobi dimenzije, ritam i dinamiku. Osjetih vrijeme u sebi, daleko vrijeme prvih susreta i trenutke budućih. Dijalektika prošlosti i budućnosti, misaona slika sreće koja ne prolazi nego traje i prelazi u prostor nekog davnog vremena.
"Je li ovdje počeo san" upitah Dianu
"Pogledaj brežuljak. Tamo na obroncima je početak istine koju tražiš"
Na padinama brežuljka sjedi mladić i gleda u nebo. Čokoti zrelog grožđa odaju dolazak jeseni. Livada u dolini više nije plava, prošlo je vrijeme branja lavande. U daljini zvoni večernjica. Mladić okrenu glavu ka zvuku. Tamo u zalazu sunca se krije silueta grada vjetra. Njegova želja posta jača. Sanja grad koji još nikada nije posjetio, jer ih djeli velika rijeka koju je teško preći. Osjeća da je tamo sve drugačije, sluti tajnovitost ljepote u kojoj na trnovitim grmovima dozrijeva grožđe, vječno buđenje prirode u jednom novom zlatnom godišnjem dobu. Visok i taman s očima boje kestenja, gorštak mašta veliki grad i ljubav koja možda tamo na njega čeka. Svjetlost, dotaknuta njegovim mislima, siđe s neba i on začu najljepšu melodiju sna. Među tonovima svjetla raspozna ženski glas.

"Izgradi most ka gradu"
"Kako?"
"Donesi prvi kamen na obalu rijeke."
"Kamen je težak."
"Ne odustaj prije nego što si probao."
Mladić krenu prema stjenama.
"Moraš početi s druge obale. Tamo su ljudi koji će ti pomoći."
"Kako ću preći rijeku?"
"Kreni niz obronke. Povedi stado sa sobom. Sviraj u frulu i dozivaj."
"Koga?"
"Ljubav."
Mladić uze frulu i poče svirati najljepšu pastoralu života. Tonovi pokrenuše najfinije niti energije i njegova svirka pređe u slike o njegovom snu. Svijetlost zaustavi vrijeme, trenutak potraja ljepotom boja.


 

"Ljubav moje drage na drugoj je strani,
I između nas je rijeka široka. Želim doći do nje
ali rijeka je nepremostiva."

On krenu preko rijeke. Pjesma ga je nosila.

"Silazim u vodu
i gazim valove.
Moje srce nemirno je poput bujice,
ali je voda čvrsta kao tlo pod nogama.
Jer me ljubav moja doziva
ona je vodu kao i mene začarala"

Iznad njega Diana, oblak neke nove svjesti, prati njegov korak i put preko rijeke u novi svijet. Granica između neba i zemlje nestade ujedinjenjem nekog čudesnog osjećaja u njemu. Osjeti misteriju nastajanja svijeta u zlatnom godišnjem dobu, sjedinjenje prošlih vremena u trenutku buđenja. Grožđe, koje je ostavio na padinama svoje mladosti, ga pozdravi grmljem pored kojeg je prolazio. Radoznalo dotaknu bodljike koje su se pod njegovim dlanovima uvijale. Miris lavande uzbudi njegova osjetila.
"Zar ljeto još nije završilo?" pomisli uzbuđeno. Onda ugleda drvo puno trešanja, pored kojeg su cvali šipci, ispod kojih se širilo polje šumskih jagoda, ljubičica i visibaba. Mladić zastade omamljen zujanjem pčela. U svjetlu zalazećeg sunca, svjetlu koje ne prestaje, vidje kako pada jutarnja rosa koja na laticama cvijeća postaje med. To ga Hesiod poziva na piće u ovom zlatnom trenutku novog rađanja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/dianin-hram-bilo-je-to-najljepe.html
http://dinaja.blog.hr/2008/05/index.html