Pejsaž sna....



Poslije tebe je ostalo nebo rastrgano u mrvice boli i ranjeno sunce sa ožiljkom tuge na još uvijek nasmiješenom licu. Ljubav se sakrila u ocean snova i čeka plimu osjećanja da ponovo izroni na pješčanom žalu života. U pauzama između sjećanja i nadanja ulazim u Arkadiju sna, plešem sa vilama i  osluškujem zvuke Panove frule. Nježni tonovi uzlijeću u beskraj svemira i postaju strune, tajanstveno ljepolo, koje krhotine srca slaže u mozaik novog trenutka. Ljeto se vraća u svom punom sjaju na obronke svakodnevice, a moja duša se krije u kamenjaru gorštačkog pejsaža žudnji. Ostao si u sjećanju okićen viteškim znamenjem buntovnika bez razloga, odlutao si džunglom na asfaltu u neki drugi zagrljaj, a ja na obroncima snova oplakujem mrtvorođeno čedo naših zagrljaja. U pastelnoj slici sanjanog raja prekrajam ljubavne pjesme u elegije trenutku. Nekada sam bila okrutna prema daljinama koje su krale trenutke sreće, bila sam nemilosrdna neosjećajući da je tišina eliksir ljubavi. Danas sam postala milostiva, neočekivano milostiva prema razdaljinama u kojima tražim provaliju u koju bih bacila ljutnju i bjes. Osluškujem tonove frule, vilinska dobrota se uvlači u trenutak i vraća me na obalu oceana u kojem sakrih ljubav. Nad uzdrahtalim srcem život titra nekim nepoznatim ritmom. Tigar na kojem sam jahala kroz san i jaganjci koje milovah u Arkadiji me slijede do vrulje iz koje izranjaju pročišćene ponornice osjećanja. Osjećam sol na usnama, velika praznina boli se puni kapljicama vode iz Mnemozinine rijeke lijepih uspomena.

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/ 

http://artemida-aleksandrova.blogspot.com/