Paralelni univerzumi...

Lutajući putevima svijesti često nesvjesno zaobilazimo istine i stvarne uzroke naših duševnih stanja. Dok tražimo razloge bolova i depresija izvan nas samih u žiži univerzuma uma se, kao u kozmosu, nagomilava energija i izaziva nastajanje kaosa u našoj svjesti. Podsvijest nije čudovište, nego lumin iz kojeg se iskri proživljeni život. Svijest i podsvjest, dva paralena svemira, koja su podijeljena dvostrukim ogledalom. U razgranatoj krošnji našeg vremena, u dubini nas se zrcale duša i njena sjenka, naše dvije nepoznate osobnosti, dvije maske na Talijinu hramu. Jedna se smiješi druga tuguje i ne susreću se, jer žive svaka u svom svijetu.
A onda se iznenada dogodi oluja u misaonom labirintu, duša se prepusti tajnovitim snagama unutarnjeg svemira. Opijena nekim nepoznatim stanjima plovi pustinjom neosjećajnosti, predajući se strahovima i nemirima. Posrćući u svome neznanju, uskovitlaju se njene strune kao malena zrnca u vrijeme pješčane oluje te plovi po pješčanim kao pustinjska lađa, tražeći putokaz u vjetru, u snazi te nevidljive, pokretačke snage. Kovitlajući se kao Jerihonska ruža nailazi na vrata iza kojih u zrcalu svijesti prepoznaje svoju uzdrhtalu, preplašenu sjenku.
To je ona dvorska luda, ono dijete malo zalutalo na paralelnoj životnoj stazi. Duša naša se bezglasno osmjehuje svom odrazu u ogledalu spoznaje, jer ne postoje riječi za to stanje. Samo drhtavo šaputavi romori podsvjesti dokazuju zatomljene želje pretvorene u sanje. Iznenadni susret iza zrcala svijesti, zagrljaj u beskraju straha, toplina u darovanoj blizini, Ariadnina nit u misaonom labirintu, zlaćana spirala koja se kao šapat ljubavi širi cijelim tijelom. U svijetu naše spoznaje zrcale se naša različita stanja, na vratima između svjesti i podsvijesti, kao na kapiji između dva paralelna svemira, susreću se naša različita lica, tu susrećemo ponekad stranca, nepozvanog gosta s maskom na licu. Raskrinkan on nestaje u beskraju, u svemiru naših tajnovitih nemira. Teško je u razumljivo štivo pretočiti osjećanje osjećaja, teško je imenovati ono bezimeno što u nama raste, teško je pisati o qualiji, onom nedodirljivmom u dubini univerzuma uma. To stanje se može opjevati, odsvirati na strunama nutarnje harfe, oslikati kistom duše, izraziti pjesmom ispisanom zvjezdanim slovima nutarnjeg neba.

U meni žive uzbuđenja

prvih pripadanja

Tiha vatra skrivena u

udaljenim kutovima sjećanja.

Prošlost na granici stvarnosti,

okus izmješanih previranja,

energija za emociju sreće.

Vječno okrenuta prema istoku

očekujem tvoj izlazak iz

maglovitog životarenja.

Uzdigni se,

pozdravi samnom izlazak sunca,

neka to bude vjenčanje bez svjedoka,

bez potpisa.

Ne boj se,

zagrli me,

neće biti kao nekada,

mora biti kao sada,

odrasli smo,

u našoj ljubavi je snaga.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://misaoni-labirint.blogspot.com/2007/07/misaoni-labirint.html
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://artemida-aleksandrova.blogspot.com/