Na rubu pameti...

U vremenu poezije sna i oluje ruža, na zamišljenoj postelji od maslinova drveta odsanjah san prije sna. U suzama noći sam tražila odraz tvoga lica i preslikavala ga u osmijeh srca. Lutala sam koridorima oceana i susretala tvoje glas u spavajućim školjkama na arhipelagu žudnje. To su bili trenuci u kojima sam pronalazila utjehu kose i vjerovala da ljubav nije umrla od gladi za sanjama. Neizgovorene riječi su se pretakale u rapsodiju boja i osvijetljavale mi put ka Utopiji koja se krila u nedovatnim dubinama svijesti. Bila sam brodolomac koji se družio sa sirenama, delfini su me odnosili u Neptunov hram. Bog mora je bio milosrdan i branio me od svoje djece, demona koji su mi krali dane spokoja i mira. U jednoj noći bez mjesečine na pučini vidjeh svićaricu i začuh jecaj tišine u duši. Ulovih se mrežu tvojih životnih linija i dozvolih sudbini da me odnese na staze koje su završavale u zagrljaju sna koji budna sanjah. U bijeloj auri napostojanja naslutih animu candidu tvog bića i zaustavih pretakanje pješčanog sata. Vjetar je prestao kotrljati oblake i dozvolio nebu da proplače kristalnim suzama sreće. Nevidljiva ruka je otvorila vrata sunca i ja zakoračih u predvorje sna. Glas vjesnika neba najavi rađanje zlatnog doba. Pružih ruke ka tišini i na dlan mi sleti ptica čudesnih boja. Uzdigao sam se iz pepela tvojih praotaca da te odvedem u zemlju dobrih ljudi i ostavim u naručju dječaka očiju boje sna. Cvrkut je prelazio u šaputavu svjetlost istine. U toj noći bez mjesečeva sjaja vidjeh zvjezdu padalicu, osjetih miris tamjana i mirte i krenuh zlaćanim tragom probuđene ljubavi. Svitalo je, na obzorju novog dana se ukazala duga koja je premostila daljinu i sjedinila  dva svijeta u jedan. Nad planetom je zasjalo sunce, ruže su progovorile titrajima duše, vlati trave glasom praotaca. Vidjeh Atlasa kako nas uzdiže u bezvremenost postojanja i osjetih vrtnju nebeskog vretena. Sa padina velike plane nam je okovani Prometej darivao vatru ukradenu bogovima. Bogovi su okrutni, pomislih u tom trenu. To su samo priče kojima su nas plašili da ukrote demone u nama, začuh tvoj glas u vjetru koji mi je mrsio kosu. Vidjeh odsjaj ognjišta rađanja sna i utopih se u tvojim očima. Na tvojim usnama je lebdio stih i ja shvatih da si me ti posjećivao prije sna i snagom drevnih vjerovanja odnosio u dubine oceana da otkrijem izgubljeni kontinent u duši, u srcu Arkadiju, u svijesti Elizejska polja. U zanosu trenutka na usnama osjetih titraj leptirovih krila i mekoću čežnje koja je prelazila u žudnju. Riječi se pretočiše u poljubac koji je usnulu ljubav vratio u život.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://artemida-aleksandrova.blogspot.com/