Bilo je to davno...

u dolini velike rijeke koja donosi šljunak i ostavlja ga u rukavcima iz kojih se rađaju jezera. Maglovita svitanja na smaragdnom jezeru su ostala u mojim sjećanjima kao neprocjenjivi dragulji.  Njegove oči su bile zelene, njegov osmijeh je sličio osmijehu nebeskog skitnice i ja povjerovah da mogu biti čuvarica Lunina hrama. A onda spoznah zabludu i počeh pisati pjesme.
"Pisanje pjesama je na početku dar koji kasnije postaje kazna. Taj obred stvaranja prolazi svaki pjesnik, po nekom nevidljivom zakoniku. U Dijaninim pjesmama se može naći stih koji govori o "hramu koji je postao gubilište". težnja za pročišćenjem, za katarzom, protiče kao vodena struja kroz cjelinu njene knjige pjesama. A katarza ima ovdje psihološke i kreativne konotacije. Ta pročišćena ljepota se zrcali u pjesmi koja počinje stihom "Sunce obasjava još jednom dvorište naše ljubavi"." napisao je Jure Kaštelan u predgovoru mojoj zbirci.

Ti više nisi dječak iz Šenoine,

ubio si dječaka u sebi.......

a u meni

u meni još uvijek živi djevojčica

i sjećanja na nedeljna jutra

u kojima smo željeli da nedelja nikada ne prođe

da bi naše igre u pjesku vječno trajale.

Ti si ubio ljubav

ubijajući sebe u sebi,

a ja sam joj dala tvoje ime

i ona je lijepa

ona je jutro u kojem se budim i volim dan,

ona je podne u kojem pozdravljam sunce u zenitu,

ona je suton u kojem se pale oči neba.

S njom u sebi

ja pozdravljam skitnicu mjeseca

i sjećanja na jutra

u kojima sam voljela tebe u sebi.

Danas imam samo ljubav.

I sretna sam.

Bilo je to davno

na ravnicama uz veliku rijeku,

tamo gdje je ostao dio mene,

tamo gdje smo položili ispit zrelosti,

tamo gdje smo prvim poljubcima učili opraštati,

tamo gdje je ljubav izražavana deminutivima.

Sunce obasjava još uvijek

dvorište naše ljubavi.

Dođi jedno veče i donesi snove,

snove ogrljene čekanjem trenutka,

trenutka koji nismo spoznali.

Kairos nam pruža još jednom svoj pramen

dođi s buketom ljubavi i

mirisom uzbuđenja

Dođi, ispruži ruke

i voli me, jednostavno voli

u zemlji koju smo zajedno

gradili u snovima...

To je bilo davno, jako davno u vremenu oluje ruža, to je bio poziv koji nikada nisam poslala na potrebnu adresu i danas znam da je bolje ovako. Jednoga dana sam u vlaku koji me je nosio ka jugu, srela oči boje sna, oči dječaka sa prašnjavog perona željezničke stanice čijeg se imena više nisam sjećala........ oči koje sam sretala u snovima i spoznah da je izvor ljubavi bio cijelo vrijeme u meni.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://dinaja.blog.hr/2008/07/index.html

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27265

http://nebesko.vreteno.blogspot.com/

http://artemida-aleksandrova.blogspot.com/