taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 29. Mai 2011

Etida zimskog vjetra...






Ponekada je potrebno zagrliti nit nebeskog vretena i vratiti se natrag u pustinju iz koje je uskrsnuo čovjek, ući u pakao i osjetiti bol, udahnuti smrad paljevine i osjetiti oslobođenje iz okova zablude. Sadomazohistički uronih u dubinu jednog ružnog sna, u koridore tuge  i vidjeh tminu koja nije bila tama nego tek, u ovo proljeće, zalutala etida zimskog vjetra. Osluhnuh nepedagošku pedagogiju vječne glazbe i u bezdanu satkanom od struna nevidljivog tkiva začuh smijeh delfina koji je stražario na kapijama utopije. Prođoh kroz vrata vremena i nađoh se u Posejdonovom zlatnom hramu u kojem se sukobljavaše demoni i anđeli trgajuć san u mozaik svakodnevice. Vidjeh život u zrcalu razbijene svjesnosti, prepoznah iskrivljena lica izdajnika, strah u čima onih koji se odricaše istine u ime zgaženog povjerenja koje im darovše ljudi čista srca. Začuh titraje niti kojima omotavaju vjerovanje i pretvaraju ga u krletku svoga života. Njihovi urlici paraju tišinu. Oni se svjesno poigravaju sa kristalima ljudskih duša kao nevina djeca sa špekulama, onda ih odbacuju kao što djeca obacuju staklene perle. Na stazama potopljene utopije vidjeh dragulj pod kojim se sklupčala zmija živeći svoju pokoru zbog prevare na Elizejskim poljima bezvremena. Upitah se što radi u carstvu obećane zemlje. Zmija me je promatrala svojim đavoljim očima u kojima prepoznah demonsku snagu. Drhtaj tijela me je vratio u stvarnost. Zašto sam dozvolila duši da zaluta u demonske staze njenog osvetničkog pohoda ovozemaljskim svijetom? Svako zašto ima svoje zato, sve nam se događa sa razlogom, sjetih se drevne izreke. Ali zašto su Moire ispreplele naše životne staze? Upitah tišinu u kojoj sam tražila odgovor. To je bila škola trenutka, začuh titraje podsvjesti, to je bila zima u Kartuzijanskom samostanu na Mallorci iz koje su iznjedreni nezaboravni tonovi zimskog vjetra. Zar sam iz toga nešto naučila, upitah sebe. O da, naučila sam da otrovnice, prosipajući uzaludno otrov, umiru u pustinji svog srca.  Vjetar je donio miris proljeća u krošnju svijesti, udahnuh ljubav u podmorju spoznaje i krenuh ka hramu sunca da tamo upijem ljepotu trenutka buđenja iz ružnog  sna. Ocean snova me grli valovima koji me odnose u stvarnost u kojoj susrećem oči boje sna, ljepotu postojanja u ljubavi i sretna sam.



Keine Kommentare: