Krik ranjenog galeba...

Na Hesiodovim vratima pakla, tamo gdje duboka Rhona grli more, gdje otoci soli skrivaju miris smrti vidjesmo pobjedu života nad okrutnosti nevidljivih krvnika. Hodali smo obalom i začuli krik ranjenog galeba. Velika bjela ptica je ležala na hridi. Netko joj je polomio krila. Dotaknula sam drhtavo tijelo i osjetila bol u duši. U njegovim sivim očima se zrcalio purpur neba za kojim je čeznuo. Jonathane nemoj odustati od života, dokaži snagu snagom sna koji već stoljećima sanjaš. Slobodu, za kojom je težio, mu je oduzela zavidna duša, duša puna jala i nesreće, duša koja se skrivala u odori dobronamjernika. Odnijeli smo prestrašenu pticu u zavjetrinu sna. Pamtim njegove usplahirene oči i svjetlo koje nam je darovao kada smo mu izličili krilo. Odletio je sa moga dlana u carstvo visina, vratio se u zagrljaj željene slobode. Gledala sam zadivljeno kako ga prihavaćaju srodne duše i slijede na njegovom letu ka vječnosti. Mi smo se vratili našim snovima. Crtao si zvijezde na zaslonu duše i darivao mi ih kao znamenje srca. Skladao si sonatu od duginih boja i pretvarao je u most kojim krenusmo za Jonathanovim jatom. Znanje je moć šaptalo je nebo koje nas je obgrlilo novim idejama. Ušli smo u Platonovu misao i osjetili rađanje zvjezda na nutarnjem nebu. Ljubav je najvrednije znanje koje dobismo u naslijeđe, šaputao si, a od tvog daha su se rađali leptiri u mom srcu. Preživjeli smo umiranje, nadjačali hladnoću krvnika koji ti je želio slomiti krila, ostala su samo tužna sjećanja na dane strahovanja. Izašli smo iz koridora nepostojanja i na vratima pakla osjetili da je život bio snažniji od smrti jer tvoji ovozemaljski koraci  nisu bili odbrojani. Kao ni Jonathanovi letovi u beskrajnost sna. Prozivka ubilačkih glasova je prestala, porota se povukla u odaju srama, a mi smo krenuli slobodni u svitanje novoga dana. Mlado jutro nas je zagrlilo svježinom novog sna, mirisom Mediterana i glasanjem galebova koji slavili pobjedu života nad tihim umiranjem neznanja.  Na horizontu vidjesno sjenu tmine kako nestaje u bezdanu, u mračnim ulicama koje nikamo ne vode. Sretna uronih u dubinu tvog kristalno jasnog pogleda i osjetih mir. Krik ranjenog galeba se slio u Oliverovu pjesmu "Galeb i ja".

Na lažini suvoj ležim, na obali blizu mora....

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://artemida-aleksandrova.blogspot.com/