Igram se sa mjehurićima sjećanja, prebirem po uspomenama i slažem kolaž od davno napisanih pjesama. "Odakle dolazi ljepota", naslov zbirke u koju utkah svu svoju bol i pitanje sa tisuću odgovora. Čitajući u meni se budi tajansveno biće, za koje povjerovah da sam ga ostavila u dolini suza, i pričinja mi se da čujem njegov tihi plač. To je jecaj tišine koji me i danas liječi od tuge i duševnih boli. Dobro je vratiti se u vrijeme oluje ruža, odživjeti pustinju osjećaja, uroniti u ocean davnih snova i ponovo sretan izroniti u sunčanoj oazi sretnog trenutka postojanja. U poglavlju "Vrata zatišja" ispisah sitne crtice previranja i danas tihi plač anđela složih u kolaž osjećanja osjećaja.
Tiho i elegantno
kao crna pantera spušta se noć.
Teške od zvijezda
vise ruke neba nad mojim prozorom
U vazi umiru ruže,
zima je prošla,
a ja nisam ubila hladnoću.
Trg cvijeće je šutio suncem,
osjetih miris maja u februaru,
tvoja sreća mi dotaknu misli,
zaustavi želje i
u ogledalu istine
vidjeh tvoju sjenu u odlasku.
Noć je mirisala na vino,
tajnovita, neopipljiva
kao oblak od snova.
Stojim na rubu zagrljaja,
osušena zemlja,
njegov pogled, nebo puno želja.
U kaminu gori vatra,
na zidovima žive sjene,
nesigurni valcer prstiju
se slijeva u simfoniju
rođenu u gluhoći osjetila.
Uvijek kada sam dolazila
s mirisom januara na koži,
s isušenim i popucanim usnicama,
s nepokretnim dlanovima
na kojima je počivala žalost,
njegov je osmijeh plesao po mom tijelu
skidao inje sa kose
i palio vatru za zaleđeno srce.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen