Škrinja tajni....



Koračam koridorima sjećanja, uspinjem se ljestvama uspomena, a na dlanu mi cvijeta cvijet drevne mudrosti. Vršci prstiju prenose moje osjećaje na zaslon časa buđenja iz ružnog sna. Riječi kriju u sebi širinu vječnosti i moć sadašnjeg trenutka. U metemorfozama duše riječi postaju zrcalo u kojima se ogleda nepostojana dimenzija postojanja, dubina oceana snova, prostor hrama ljubavi. U vremenu poezije ruža, oluje srca, bonace svijesti jedna te ista riječ ima tisuću lica kojima se prikazuje izgovorenim ili napisanim rečenicama. Srce titra kapljicama svete krvi i  pretače ih čudesne simbole osjećanja osjećaja. Kada nam se pričini da nam nedostaju riječi kojima bi šapat duše pretvroili u razumljiv govor zaronimo u ocean snova, odjezdimo ka nutarnjem nebu, slažimo slova satkana od bisernog i zvjezdanog praha, prelijmo ih rapsodijom boja, udahnimo im svjetlost našeg malog svemira. Dušograd, srcograd, srećograd, zvjezdograd, tugograd tada postaju riječi u kojima se zrcali ono inače neizrecivo, ono što bezimeno u nama raste i piše pjesmu, sklada svjetlosnu muziku, izranja ljubav iz bisernice svijesti, budi leptire na cvijetnoj livadi spoznaje. 

Jedna jedina riječ može nemoć pretvoriti u moć, nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću. U dubini oceana snova, u bezglasju šaputavih istina, među živim sjenkama sreće pronalazimo kristale u kojima vidimo tišinu, čujemo bol, kušamo tugu, dodirujemo sreću. U tom tajanstvenom moru sveopće ljubavi postoje razna bića, malena, velika, sramežljiva, hrabra, samozatajna i proždrljiva. Tu plivaju i psi čiji ugriz ne popušta, kažu stručnjaci. On traje mjesecima, godinama potvrđuju neki. Dijagnoza "pareza nervus facialis" tvrde oni bez diplome neurologa. Znatiželja me odnosi u svijet ljudskih snoviđenja. Pružam dlan uplašenim, dresiranim psima, darujem im lijek protiv strahova i osjećanje da su oni subića s kojima dijelimo ovaj komadić vječnosti. Volim gledati ples delfina koji svojim osmjesima krase tajnoviti arhipelag želja, slušati pjev sirena i dodirivati mekano tkivo snova. Tada svakodnevne  riječi dobijaju drugačije značenje. Postaju slike u kojima se ocrtavaju duše onih koje susretah na svom putovanju ovozemaljskim stazama. U jednom sudbonosnom susretu, neoprezno otvorih srce i isplakah bol vjerujući da će, u srcu skrivena, škrinja ostati zauvijek hermetički zatvorena. Vjerovanje, vječnom sanjaru radovanje. Sada vjerujem u izreku da su nam neki ljudi poslani u život s razlogom, sada znam da je u našem genetičkom kodu upisano rodoslovlje porijekla, sada znam da svojim odabirom određujemo smijer plivanja kroz ocean snova. Zlatnu škrinju sa tajnama pohranjujem u najskriveniji kutak zaborava, zaustavljam sjećanja na trenutak susreta i osluškujem šapat vječnosti. Iskustvo nas uči da iz iskustva nismo ništa naučili. Ta već otrcana fraza je složena od jednostavnih riječi koje u ovom trenutku postaju znamenje, signali koji pozivaju na oprez pri sljedećem susretu sa strancem.

Osluškujem jecaj tišine u kapeli svijesti, stojim pred oltarom života, uzimam svetu hostiju iz kaleža sna i zahvaljujem se sudbini koja me oslobodila iz obruča lažnih vredovanja. Hvala ti dušo moja, hvala ti što si me naučila da je život tek hazarderska igra svjetlosti i sjene. Slijedim šapat vječnosti. U svetištu ljubavi se iskri žiža istine, zaboravljam sladunjave riječi ranojutarnjih pozdrava, izvlačim se iz zagrljaja kameleonskog bića koje me je uvlačilo u tračeve i intrige svoje nesretne prošlosti, vraćam se lakoći postojanja i volim tišinu praskozorja u kojem se sretna budim. 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/
http://artemida-aleksandrova.blogspot.com/