Moja duša je tugovala s njim...

U solsticiju onog ljeta umiranja u strahovima smo slijedili puteve kralježnice svijeta do kamenog grada koji u sebi krije kalendar vječnosti, do velike arene u kojoj se čuje glazba Pitagorinih sfera, ta čudesna simfonija svemira, ljubavna romansa koja je počela velikim praskom i traje, traje još uvijek u ljudskim srcima. Napustili smo uvalu djetinjstva, zaustavili se na pješčanoj plaži na kojoj jednom davno upisah tvoj stih o poeziji suza, preplovili kanal zvaravajući demone i krenuli ka legendi koja nam je obećavala ostvarenje želje. Stajali smo na provi broda i sjećali se scene iz filma Titanik. Šapnuo si mi "my hart go on".  Uzdrhtala sam i osjetila da to putovanje nije kraj nego početak novog sna, u milovanju vjetra osjetih dlanove ljubavi.  Rođena iz zagrljaja pjeska i pjene ljubav se uzdigla u beskrajnost sna i u zavjetrini davnih uzbuđenja budila noći neizgovorenih obećanja. Pratila nas je tiha ostavljajući iz sebe Scilu i Haridbu, moreuze u kojima vrebaju demoni na oslabljena tijela. Slomila je okove u kojima je duša tugovala za suncem i prosula kapljice nektara na isušeno srce. Na njenim dlanovima se iskrila Fortunina kosa i kojom je brisala kristale bola sa tvog umornog čela. Zatvorila je vrata pakla i otvorila kapije magije u kojoj upoznasmo iluzionistu koji nam je proricao sretne trenutke. Posejdon je urlao u dubini oceana, Lamija je žderala školjke nedozvolivši ima da iznjedre bisere za kolajnu sidra koje nosismo kao simbol vjernosti na palubi životne lađe, a mi smo skupljali krhotine razbijenog vjerovanja i na žrtveniku održavali plamen svijeće tvoga života. Nad kamenim gradom je zadnjim snagama titrala zvijezda na kojoj si rođen. Paralizirana strahom se upitah. Hoće li se ispuniti proročanstvo? Približavamo li se sudnjem danu? Hoću li jednoga dana sa fjordovima tuge na licu svjedočiti istinitosti tvog postojanja u svijetu umijeća umjetnosti? Hoću li morati dokazivati da se u tvojim očima zrcalio cijeli univerzum? Kako ću to dokazati kada su neki površni konzumenti života posuđivali naša osjećanja, žigosali ih svojim znamenjem i preprodavali na sajmu taština? Hoću li jednoga dana na buvljoj pijaci pronaći tvoje veliko srce utkano u jeftini nakit preprodavača snova? Hoću li....? Uplašena pogledah u nebo i vidjeh boga Sunca. Svojim dlanovima je zaustavio umiranje zvjezde, prosuo ljubičastu boju, niti sreće koje su se slagale u mrežu novog sna, sna koji danas sretni živimo. A površni preprodavači osjećanja osjećaja? Njima želim sreću kojom će ugasiti svoju glad za snovima. 

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://artemida-aleksandrova.blospot.com/  

Pripremi za ispis