U bojama jeseni čujem baladu o postojanju u zagrljaju vječnih šuma u kojima vjekuje boginja čije ime dobih na krštenju. Uranjam u tihe zvuke pjesme o nimfama, njenim vjernim pratiljama, čujem zov divljine u šapatu lišća i koracima sna. Na zaslonu duše se iskre slova kojima ispisah pjesme lovcu koji me je kao nedužnu srnu obranio od otrovnih strijelica nesretne duše kojoj dozvolih da slijedi na putevima uma. U oblacima, sivim i tmurnim naslutih trag svjetlosti iz kojih su prokapale suze koje izbrisaše trag nesreće i dozvoliše nimfama božanske šume da me prate ka izvoru u kojem isprah gorčinu koju je bacala na srce koje joj ponudih na dlanu vremena. Ostani samozatajna, odgovaraj joj tišinom sna koji budna sanjaš, šapuću mi pratilje i odnose me u okrilje boginje. Ti, dragi moj pjesniče, stojiš na obroncima istine i osmijehom skidaš veo tuge sa mog lica. Zaboravi vrijeme uzaludnosti u kojoj si pokušavala darovima svijesti oplemeniti razudanost njene neosnovane optužnice, govoriš mi jezikom tišine u kojem naslućujem snagu ljubavi. U tvojim očima se zrcali Lunin hram na čijem ulazu stoji, u vječnost odjevena, čuvarica naših snova. Kako je divno znati tko si, od kuda si došao i kamo želiš stići, divno je osjećati pripadnost vremenu u kojem se ogleda nepobitna istina početka bez kraja. Božanska šuma pjeva baladu o lakoći postojanja u ljubavi. Sve drugo je nevažno, nebitna bitnost intrigantne duše koja samu sebe truje nebitnim postojanjem u neosjećanju osjećanja. Jutros je i nebo proplakalo suzama sreće, na okno duše je sletila ptica čudesnih boja i šapnula mi baladu o postojanju u zagrljaju ljubavi.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen