Hvala ti Hiperione....



Dugo, dugo prije ovog vremena si postojao u snovima, hranio si dušu tihom muzikom kozmosa, odnosio me do središta svijeta, u onu točku u kojoj se zrcali život i ljubav. Volio si me u zavjetrini sanja, lutao si mojim snoviđenjima, bdio na vratima vremena, budio me u praskozorjima svijesti. Bio si strastan, nježan i vječan, bio si ljubav, život i san. Svojim šapatima si zalijevao cvijetove u dubini srca, osmijesima obećavao vječnost sna o snu u snu. U zrcalima svijesti si slagao nezaboravne mozaike mojih duševnih stanja, iskrio puteve ka dubini, osvijetljavao tunele potstvjesti i izvodio me pod koplja sunčanog sjaja. Bio si i ostao  Hiperion, bog sunca mog malog kozmosa. U jednom davnom praskozorju si sišao sa nevidljivog pijedestala i uz mene zakoračio ovozemaljskim stazama.

Svojim pogledom si otopio ledeni dvorac podsvjesti i oslobodio sjećanja, koja su kao smrznute ptice, nestala u kavezu nepostojanja. Lepršave i nježne one poletiše putevima sudbine, stazama duše i otkucajima srca. Došao si jednoga dana putevima sna i probudio anđele, tajanstvene čuvare na vratima vremena. Bio si skitnica sličan Mjesecu, lutalica baršunastim tkivom mojih noći, putnik zvjezdanim prahom moga nutarnjeg neba, mistik moga vjerovanja i pjesnik mojim suzama. U vremenu oluje ruža si zaustavljao vjetrove sa orkanskih visova svijesti, u tijelu palio vatru sunčanog sjaja, gasio tminu besanih noći. U dubini tvojih očiju pronađoh izgubljene tragove sreće, vidjeh ljubičasta svitanja, osjetih mirise majskih ruža i začuh rapsodiju boja, samo naših boja. Zagrljajem si zaustavio moje korake na obroncima bezdana, dlanovima si češljao kosu, a usnama gasio žeđ i ostavljao pečate nježnosti na uzavrelom srcu. Anđeli, međaši vremena su nas pozdravljali odom mladosti, šamani su bubnjevima najavljivali naš ulazak u krug ljubavi, a mi smo pretakali kapljice svete krvi u kalež vjerovanja. Osjetih erupciju zapretenog vulkana strasti, uskovitlanu žudnju za kratkom smrti iz koje se rađa nova želja. U tvojim očima se ukazalo davno izrečeno proročanstvo, anđeo je iskrio vrijeme starih snoviđenja i pozivao me na  gozbu bogova. Uronih u to more boje meda i osjetih dvojstvo iz kojeg sam jednom davno voljom bogova bila istrgnuta. U trinaestom eonu je počeo ovaj san koji danas budni živimo.

Na tvojim dlanovima je drhtala nebeska ptica kojoj si udahnuo dušu žene i stoljećima je tražio u snovima. U titrajima sretnog trenutka buđenja u snu osjetih pucanje ovuluma nepovjerenja i nađoh se kristalnoj kugli tvoga života. Ljubičasta boja svitanja svjesti me zagrli titrajima tvog srca. Tmina je laž, a laž ne postoji šapnuo si pokazujući mi izvor vječnog svjetla u ekliptici našeg malog sunca. Napustili smo iluziju, odvojili se od tmine kojom su nas eonima hranili, začuli riječi sa početka priče.

Bog reče, neka bude svjetlo. I bi svjetlo. Sve drugo je laž. 

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 
http://artemida-aleksandrova.blogspot.com/ 
http://nebesko-vreteno.blogspot.com/