taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 23. Mai 2011

Beethovenov san...




Sanjao je ljubav, volio je ženu, stvorio je bezriječno djelo u koje je utkao, šapat nutarnjeg sunca, otkucaje srca i titraje duše. Prebirem po klavijaturi svijesti i pokušavam se dematerijalizirati i uroniti u trenutak njegove gluhoće kojom je slušao vrijeme ljubavi. Grlio je tišinom svoga sna i ostavio nam ljepotu u nasljedstvo. Jesen je bila nježno tiha, vrt pred našom terasom je promjenio odoru, dan je bivao sve krači, a večeri su nam darivale smiraje. Na stolu je gorijela svijeća, u čašama se zrcalio nektar donešen sa padina kamenjara daleke Arkadije tvog djetinjstva, a prostorom se širila tiha muzika. Za Elisu, za Terezu, za ljubav. Odjevena bojama sna ona je neprocjenjivo blago. Vidjeh crvenu ružu na klavijaturi sna, oćutih atmosferu građanske sobe davnog vremena i ljubav kako se uvlači u note kojima je pisao poeziju svojih snoviđenja. Zidni sat je otkucavao ponoć koja se širila trenutkom spoznaje vječnosti njegove igre sa tonovima duše. Osjećala sam žig neprolaznosti u simfoniji univerzuma, tajnu šifru stvaralaštva u bezriječju te ljepote. Sjetih se besmislenosti svih pokušaja riječima iznjedriti tu tajanstvenu qualiju smisla života. Sve tuge su slične, a sreću doživljavamo svatko na svoj način. Nesreće se slijevaju ponornicama i isti vrulju, a ljubav u svakoj duši cvijeta drugačijim pupoljcima, miriše drugačijim mirisima, sjaji drugačijim bojama. Osjećanje tog najvrijednijeg osjećaja je neizrecivo, neizgovrljivo, neusporedivo. Ono je vječna igra staklenim perlama svijesti, nezaustavljiva rijeka ljepote i kojoj se zrcali srce puno kristala sna. To je nikada napisana, nikada nadopisana antologija, nezavršeno savršenstvo iznjedreno iz prvog treptaja svemira, glazba Pitagorinih sfera, zvjezde na Platonovom nebu, Heraklitova izreka u kojoj se iskri nezaustavljivost nepodnošljive lakoće postojanja u snu.  Ljubav je krug svih krugova, put ka Danteovom Raju, slika Petrarkinih soneta, zrcaljenje dijaloga Giordana Bruna i boginje lova. U toj sinesteziji osjećanja se ljube boje, mirisi, okusi i zvuci sa dodirima koji ostavljaju neizbrisiv trag na našim tijelima. Uranjam u simfoniju Rembrantovih boja, slušam zadnje tonove Beethovenovog sna, osjećam miris prostora u kojem je skladao, vidim vrijeme njegovih osjećanja i vjerujem da je ljubav upravo to.



Keine Kommentare: