taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 31. Juli 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i ljubav duše u sjenki sazrijevanja uma.





Ljubav je anđeoska snaga duše, lepršava košulja svilena tijelu, biser na obrazu, prsten na ruci, kadena na vratu, kadena kojom je ljubav u srcu zauvijek usidrena. Ona je i postelja bijela, to paperje sneno na kojem se sretna budim i grlim ljubčasto svitanje, grlim ga nježno i još uvijek, nakon godina sazrijevanja, grlim ga zaneseno. Na dlanu vremena blješti ogledalo u kojem se zrcale sve protekle godine, svi mjeseci, tjedni, dani, sati, minute, sekunde. Promatram dozrijevanje plodova ljubavi, osluškujem zrelost u svjetlosnoj muzici sretnoga trenutka osjećanja osjećaja, osjećam prohujalu i naslućujem dolazeću sreću u zjenici univerzuma svjesnoga uma. Stojim na obali oceana snova, uspinjem se na hrid vjerovanja, ulazim u hram ljubavi, klečim pred oltarom života i šapućem molitvu, govorim tiho, najtiše što mogu, šapućem da sebe ne probudim, da tebe ne probudim iz ovog dugog, već dugo sanjanog još nedosanjanog lijepog sna.




Osjećam vrtlog vremena i spoznajem istinu. Promjenio si se ljubavi moja, ali ja volim tvoje promjene, volim tvoje godine, volim srebro u tvojoj kosi, volim bore osmijeha na tvom licu, volim znakove vremena na tvom čelu, jednostavno volim te i od tebe ne očekujem ništa jer s tobom u sebi imam sve,



ljubav ljubavlju okrunjenu,
ljubav ljubavlju osviještenu,
ljubav ljubavlju osmišljenu,
ljubav ljubavlju rođenu,
s tobom u sebi ljubavi
imam jednostavno ljubav i

osmjeh na licu, sreću u očima, radost u mislima, snenost u srcu,vječnu kupku radosti, pjenu vječne mladosti, ratnicu vječne svjetlosti. Mogu je dotaknuti, mogu je milovati,mogu je darivati,u njoj se skrivati, na njenom ramenu cijeli život snivati.
Ljubav je dan u kojem se sretna budim, kristali neba zraku, vjetar u krošnjama starih platana, zenit života, purpur zapadnog neba, beskrajni plavi ocean u kojem Helio Selenu sniva dok zvjezdana prašina igrajući se s mjesecom dragulje noćnoj kupoli dariva. Ljubav je lepršava košulja svilena, biser na obrazu, vera na ruci, kadena na vratu, kadena kojom je ljubav u srcu zauvijek usidrena. Ona je i postelja bijela, to paperje sneno na kojem se sretna budim i grlim ljubičasto svitanje, grlim ga nježno i još uvijek zaneseno.




Jednostavno ljubav, šapućem suncu dok grlim svitanje, kličem u vjetar i dok promatram svoj lik u zrcalu na dlanu vremena, moj glas se kao Narcisova ljubavnica, kao besmrtni Eho širi vrtlogom spiralne dinamike, uranja u zagrljaj dnevne svjetlosti i nestaje u beskraju, u zenitu sna, u radosnoj kupki sreće. A onda se u sumrak, sjajem večernjice, te, čudesne ljepotice neba, čuvateljice ljubavnog zova, braniteljica ljubavnih snova, sretna vraća u moja njedra. Dok se pale oči neba, a vjetar jeca pjesmom, "Za mrvu tvoje ljubavi ja molim te.....", govorim tiho, najtiše što mogu, šapćem da sebe ne probudim, šapćem da tebe, ljubavi moja, iz ovog dugog, dugo sanjanog i nedosanjanog lijepog sna ne probudim.
Da, danas znam, danas sam sigurna život je jednostavno ljubav!

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=26258
http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i ljubav u poeziji Tina Ujevića.




Lutam beskrajem i bezvremenom, osluškujem šaputanje svjetlosti u kojoj se zrcali jedno veliko srce, jedna pjesnička hrid o koju se razbijaju valovi oceana literature, iskre stihovi zvjezdane poezije, nižu biseri eseja. Na obroncima sna i jave izranja silueta čovjeka koji snagom svoga duha razbija maglu i tminu, mrvi predrasude, blaži nedaće i nepogode, otvara puteve ka miru života, životu punom ljubavi, strasti, vedrine i poezije. Iza njega ostaje svjetlosni trag stvaralačkog, raskošnog i rasipničkog talenta, snažan trag hrabrih uranjanja u svijet poezije, esejistike, znanosti i filozofije, obrisi njegova duha i njegove duhovnosti. Prepoznajem pjesnika boema i čujem boemu njegove poezije koju mnogu njegovi suvremenici nisu htijeli ili nisu mogli razumjeti, a on im je šaputao najveću istinu o ljubavi čovjeka prema čovjeku, molitvu kojom je pozivao čovjeka u čovjeku da osjeti ljubav u sebi samome. Osluškujem glas izvan vremena i čujem šapat najboljeg interpretatora drevnog poete, boema, glumca, recitatora Darka Čurda koji je osjećao i živio istinsku poeziju.





Svakidašnja jadikovka

Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam i biti star a biti mlad!
I biti slab i nemoćan i sam bez igdje ikoga i nemiran i očajan i gaziti po cestama i biti gažen u blatu, bez sjaja zvijezde na nebu, bez sjaja zvijezde udesa što sijaše nad kolijevkom sa dugama i varkama...
O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih što si ih meni zadao, o Bože, Bože, sjeti se i ljubavi i pobjede i lovora i darova i znaj da sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju, od nemila do nedraga i noge su mu krvave i srce mu je ranjeno i kosti su mu umorne i duša mu je žalosna i on je sam i napušten i nema sestre ni brata i nema oca ni majke i nema drage ni druga i nema nigdje nikoga do igle drača u srcu i plamena na rukama i sam i samcat putuje pod zatvorenom plaveti, pred zamračenom pučinom i komu da se potuži - ta njega niko ne sluša, ni braća koja lutaju.
O Bože, žeže tvoja riječ i tijesno joj je u grlu i željna je da zavapi, ta besjeda je lomača i dužan sam je viknuti ili ću glavnjom planuti, pa nek sam krijes na brdima, pa nek sam dah u plamenu, kad nisam krik sa krovova!
O Bože, tek da dovrši pečalno ovo lutanje pod svodom koji ne čuje, jer meni treba moćna riječ, jer meni treba odgovor i ljubav ili sveta smrt.
Gorak je vijenac pelina, mračan je kalež otrova, ja vapim žarki ilinštak, jer mi je mučno biti slab, jer mi je mučno biti sam, kada bih mogao biti jak, kada bih mogao biti drag. No mučno je, najmučnije, biti već star a tako mlad!


Pjesnik u čovjeku, čovjek u pjesniku, filozof trenutka, poeta tuge oslobođen od materijalnog, a obogaćen duhovnim, vjernik vjeran poeziji kojoj je darovao cijeloga sebe, a želio je darovati i više do onoga kraja kada ni ono ništa više ne ostaje. Ali ostalo je, ostalo mnogo, ostala je njegova ljubav utkana u zbirke poezije "Lelek srebra", "Kolajna", "Ojađeno zvono", "Žedan kamen na studencu" u zbirke eseja, "Skalpel kaosa", "Dva glavna Bogumila". Iz ljubavi s ljubavlju je cijenio i druge, one od kojih je učio i njima je darivao svoju dušu, izričaj u ogledima o Danteu, Petrarki, Tolstoju, Goetheu, Chopinu, Jesenjinu. Pisao je i blistave ocjene o djelima Kranjčevića, Šantića i mnogim drugima. Prevodio je poeziju i poetična djela i njegovi prevodi zrače ljubavlju prema pročitanom, zrcale istinski doživljaj umjetničke duše, blješte peotičnošću. Prosutovo djelo u njegovim prevodima nije izgubilo snagu izvora, ostalo je poezija Proustove duše, slika njegova traganja za izgubljenim vremenom. Promatram virtualnu siluetu čovjeka iz čijih djela sam učila i pitam se kako je on to sve mogao, kako je sve stigao. Ljubav, ta čudesna pokretačka snaga, je  vodila njegovu ruku i iza svakog poteza njegova pera su se okupljali, kao oko vječne vatre, različiti ljudi, ljudi bez duha i duše, bez uma i talenta, sitne duše, opake, tašte, zavidne te moćnici i zlobnici, prodane duše i poltroni, sljedbenici svakakve i svake moći, skloni nevjeri i laži, spletkarenju, destruktivnosti i vječnom negiranju njegovih misli i osjećaja. Ljubav koju je osjećao iako je rijetko o njoj direktno pisao, ljubav koja ga je usmjeravala ka krajnjem cilju, ostvarenju umijeća poetičnog izričaja, ljubav ga oslobađala od zloslutnih kritičara, snagom duše i škripom pera je uspijevao sve to negativno oko sebe utišati i koračati dalje. Uranjao je u svoje tišine pune nesanica, u svoj prostor- vrijeme, u svoje zebnje, strepnje i progonstva, u svoju veliku materijalnu neimaštinu i borbu za goli život, i istovremeno u svoje ogromno bogatstvo svoje stvaralaštvo, u svoju boemiju i alkemiju, u sve ono što ljubav stvara i duša sanja.




U tajanstvenoj gordosti diva, u beskraju kozmosa zagrljajem psovke i molitve on je poezijom duše slikao život, slikao je sebe u trenutku sebstva, jastva, slikao je tijelo u prostor- vremenu postojanja. Pisao je o grabežljivosti, proždrljivosti knjiga, jela, vina, gradova, jezika, podataka, a onda je sve to oplemenio stihom izraslim iz ljubavi prema poeziji. Bio je neuhvatljiv, ćudljiv, nestajao je u osobnim razonodama, gubio se u maglama, u nesuglasjima, u svjetlosnoj muzici beskraja, u zaokretima nebeskog vretena i vrednovao pobratimstvo bića u svemiru. Lebdio je lakoćom beztežinskog stanja osjećajući težinu zemlje koja nikada nije ustuknula pod ljudskim korakom. Osjećao je moć sadašnjeg trenutak, omnia posse, spozanao je da ta moć čovjeku ne služi za postizanje osobnih ciljeva, već je usmjerena službi čovječanstva. Pišući poeziju on je bio lice iz gnostičke priče G. Meyrinka, urar, lječnik vremena, medicus koji svojom poezijom još uvijek ozdravljuje ljudska srca.
Ljubav na malo drugačiji način, ljubav u odori osobenjaka, boema, skitnice, lutalice, ljubav skupljena u čudesno umjetničko djelo, u zbirku u sve uronjenog, u svemu izgubljenog i vječno slobodnog Tina.

http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i LJUBAV u univerzumu uma.





"Nevidljiva putanja gravitacije oslobađa kamen. Nevidljivi ponor Ljubavi oslobađa čovjeka."
Saint-Exupery


LJUBAV je iskušenje postojanosti, mirna u laguni dobro poznatih zagrljaja, sigurna u svojoj nagosti, nevidljiva za znatiželjne, neosjetljiva na požudne, uvijek lijepa u zrcalu istih očiju sretna u svojim lucidama.


"Ljubav je iznjedrena iz vrloga nebeskog vretena. Nekada je doista slobodna hodala našom plavom planetom i širila energiju iz koje smo izrastali." prisjetih se davnog sna
"Eros u svom biću nije bog, ali ni smrtno biće. On je nešto između smrtnog i besmrtnog, konačnog i beskonačnog. Njegova sudbina vezana je za njegovo porijeklo. Kao sin Pora, viška i izobilja i Pepeije, oskudice koja čezne za izobiljem, on je čas bogat i lijep, čas ubog, čas cvijeta, čas vene. Njegova priroda je izraz žudnje koja počinje u sferi čulnog i uspinje se preko duševnog do najvišeg, umnog saznanja." govori mi Platon.
"Što je ljubav?" pitam nesigurna u ono što osjećam.
"Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli pretvarati u govore koji postaju svjedocima trenutka u kojem su izgovoreni, a onda ih pretvarati u govor tijela u dodire usana u milovanje." govori mi Sokrat
LjUBAV danas na vagi nepoznatih želja, u treperavosti novih uzbuđenja, ogrnuta haljama nepovjerenja traži dobro poznatu zvijezdu izgubljenu u magli tuge, u orkanu iznenadne sudbine. Podižem pogled k nebu i vičem.
"Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog sna."
LJUBAV gluha kao tetrijeb sa ožiljcima nedavnih umiranja luta snovima, postaje tamničar tek naslućenoj slobodi, jeca nad ranjenim suncem njene mladosti. Osjetih misao u sebi koja se pretvarala u bezbroj pitanja.
Tko je ljubav?
Kada i kako se rodila ljubav?
Je li to uistinu bilo duplo biće koje se jednoga dana raspuklo i postalo dvije osobnosti ili je to samo vječna težnja ka sjedinjenju suprotnosti?
Kako mogu osjetiti drugu polovicu sebe same, kako spoznati svoju istinu u drugome, kako prepoznati ljubav u kaosu osjećaja koji se u meni rađaju?




Da bih si uistinu odgovorila na bujicu tih pitanja moram u sebi prepoznati onu misao koja će me odvesti do najvišeg stupnja ljudske svjesti, do osjećanja osjećaja. Ako uronim u sebe samu i osjetim svjetlosni zagrljaj uzdrhtale duše, svjetlost će postati snaga mog etičkog uzdizanja ka pravom životu, energija iz koje će izrastati osjećaj koji ću onda nazvati Ljubav.
Napustih početke filozofije i ulazim u svoj misaono- osjetilno- osjećajni labirint i ponovo spoznajem neorganiziranost moje svijesti, zbrku pročitanih tekstova, nabacane ljubavne pjesme, posloženi jeftini ljubavni romani sa sretnim završetkom, balade o nesretnim ljubavima i priče o ljubavima koje su bile uzroci ubistava i ratova.
Još jednom si postavljam slična pitanja:
Što je uistinu ljubav?
Je li ona je najviši smisao čežnje koji se uzdiže iznad horizonta plemenitog djelovanja i ostvaruje u neposrednom doživljaju praljepote?
"Ljubav je čežnja za cjelovitim ispunjenjem osobnosti i konačnim sjedinjenjem sa višim božanskim bićem, ona je rođenje ljepote, a njen cilj je spoznaja moje duše u meni samoj i zrcaljenje njegove duše u mojoj svijesti." čujem svoju misao koja se uzdiže iznad kaosa probuđenih osjećaja.
"Zasvjetli u mom zlatnom rezu, budi moja zlatna spirala na čijoj ću zadnjoj točki spoznati oči božje u sebi. Budi oluja cvijetova, postani svetkovina ruža iz koje ću udahnuti život i uistinu osjetiti anđela ljubavi u sebi, spoznati istinu i san." moja misao postaje oluja stoljetnog sna.
Jutros sam u snijegu pronašla ljubičice i zaleđene suze. Zaboravih zaustaviti snove. Mirisi noći na otvorenim laticama, ljubičasti tepih u predvorju dana i tisuće zrcala u mozaiku moje duše. Tu na granici između jučer i sutra, između života i smrti, konačnosti i beskraja ja osjećam trenutak u kojem sam srela najnježnije usne moga postojanja. Tijelom je potekao šampanjac, a leptirići šarenih krila zaplesaše svoj ples. Jutros je nećujna kao nježnost, na ljubičastom tepihu, u predvorju dana, Fortuna skupljala snove proteklih godina. Osjetih sunce na obrazu i nestajanje granice između sna i jave.




Ulazim u čudesan svijet herojskih zanosa. Tu udišem ljepotu i rađam san. Njegove usne dodiruju moje. Svjetlo koje se rađa u mom osjećajnom umu me dodiruje i oblikuje sliku LJUBAVI. Postajem osjećaj ljubavi koja je nedodirljiva i neopisiva, ona je ljepota koja se u meni rađa i iz mene izlazi kao u misao pretvoreni osjećaj. Ona je onaj otok prividnog mira iz kojeg izrasta duša materije. Zatvorih oči da u dodiru usana osjetim taj otok u sebi, da dođem na njega, da otkrijem na njemu izvor sna da bih mogla budna sanjati. Osjetih kako LJUBAV izrasta iz mog prostor- vremena i postaje moja peta dimenzija, svjetlosni zagrljaj istinskog postojanja.
Osjećam li ja to njegove ili svoje usne?
Gdje izrastaju treptaji koje osjećam, na usnama ili u mojoj glavi?
Zašto poljubac još uvijek nakon toliko godina zajedništva budi u meni iste treptaje kao na početku sna?
Ja ljubim ljubav, osjećam je u nježnom dodiru, u sretnom pogledu, u misli koja me uvodi u onaj čudesni dio postojanja iz kojeg crpim svoju stvarnost i sanjam ljepotu života.
Da LJUBAV je uistinu život i san.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u umijeću umijeća ljubavi.





"Ljubav, a ne zaljubljenost, je svjestan i odlučan čin volje, umijeće, koje moramo savladati kao svako drugo umijeće, kao umijeće drvodjelstva ili umijeće muzike. I zahtjeva brigu, odgovornost, respekt i znanje."
Erich Fromm



Ljubav je najvredniji dar prirode

Iz dubine misaono- osjetilno- osjećajnog univerzuma proizlazi naša samoosjetilnost, samoosjećajnost i suosjećajnost. Iz dubine uma, iz vrulje u koju se slijevaju sve ponornice pune sjećanja i uspomena izvire ljubav. Ljubav je energija koja tka tkivo planete na kojoj sunce nikada ne zalazi, sadi cvijeće u perivoju sretnog trenutka, širi mirise sreće, sklada sonatu od snova, crta slike duše, kleše statue u aleji života, piše najsuptilniju poeziju. Ljubav je pokretačka snaga, motivacija, talent, ona je duša kozmosa koja svojim nevidljivim rukama, prede svilenkaste niti ljudskoga uma, koje se vrtnjom nebeskog vretena pretvaraju u misli i kao svjetlosna muzika sjedinjuju ljudske duše u vrtlog svevremena. Ljubav je medikus koji liječi, kapljice svete krvi skrivene u srcu čovjeka, ona je izričaj duše, pokret ruke koja miluje, koja crta, kleše, sklada, piše. Ljubav je umijeće umijeća življenja. Da nije ljubavi ne bi svita bilo, moja dobra vilo, pjevuši sretan čovjek i spoznaje snagu tog dragulja koji zagrljajem duše i materije u njemu cijeli život raste i postaje najvrednije umjetničko djelo njegova života. Umjetnost je ljubav pretvorena u vidljivo, opipljivo, mirišljavo, čujno, spoznatljivo djelo kreativnog uma. Umjetnička djela su osobni, ali i kolektivni izraz emotivnog doživljaja, arhetipovi duševne ljepote. Emotivni doživljaj nije samo promatranje umjetničkog djela nego proces, preobrazba umjetnikovog izričaja u naše osobne simbole, u osobne metafore koje postaju medij našeg sporazumjevanja s umjetnikom. Svaki oblik umjetnosti, izraz kreativnosti pri glumi, u plesu, poeziji ili slikarstvu je emotivni izričaj, preobražavanje osobnih ili kolektivnih doživljaja u znakovite oblike spoznaje.




Promatrajući i doživljavajući bilo koji oblik umjetničkog djela prelazimo granice jezične simbolike i ulazimo u svijet gdje znakovi prestaju biti riječi. Oni postaju, iako mi toga često nismo svijesni, naše misaone slike koje pamtimo i slažemo u galeriji sjećanja. Često nismo u stanju opisati misaone slike iako ih nosimo u sebi. One ostaju zatomljene u našoj svijesti, pa naše misli više nisu ograničene jezikom, nego se proširuju u svijet našeg emocionalnog doživljaja. Osjetilno- osjećajno u nama, naš emocionalni um nas obogaćuje osobnim izrazom. Stvarajući, slijedeći i doživljavajući ideokinetičke, misaone slike, mi pomičemo granice jezika kojim se služimo stvarajući metafore za ono do tog trena neopisivo, neizrecivo i neshvatljivo. Dok lutamo likovnim galerijama, čitamo poeziju ili sjedimo u teatru naš um prestaje biti samo instrument međusobne izmjene podataka i sredstvo izražavanja osobnih želja ili njihova odbijanja, on postaje naše duševno i fizičko stanje, postaje naš univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog, ono veliko, toliko diskutirano mudro "Ja" u nama.
U poeziji se susrećemo s jezikom metafore koji više nije samo sredstvo razumjevanja, nego uzrok i razlog pravog doživljaja. U maternjem jeziku postoji mnoštvo metaforičnih riječi koje kao slike bude pravi doživljaj u nama. Mi smo intelektualizirali svakodnevni jezik i u njemu su izblijedile slike iz kojeg je nastao. Naš svakodnevni jezik je izgubio svoju osjetilnu i emocionalnu notu. Svatko bi trebao, sebi i tijelu za ljubav, osmisliti svoje metafore koje vuku korijen iz iskustva jezika s kojim je odrastao. Tada bi znao svoj osjećaj sebi samome protumačiti, a onda ga stvarno i doživjeti, usmjeriti i oblikovati u osjećaj koji će pamtiti.




To je proces samoosjećajnosti koji treba iz dana u dan i njegovati i ostvariti. Osjetiti ljubav u sebi je umijeće umijeća kreativnog izričaja. Tada u sebi samome naslućujemo rađanje Anđela, osjetimo moć sadašnjeg trenutka, čujemo sonatu od snova, čutimo svjetlosni zagrljaj sreće. Svjesno spoznatu i sebi definiranu emociju je onda lakše izraziti svakodnevim jezikom. To je ujedno i prvi korak ka spoznaji i osuvremenjavanju kreativnih mogućnosti u sebi. Umjetnost, a time i kreativnost uopće, je zatvorena u zabran ljepote, pa nam se ponekad čini da je nepristupačna svakodnevnom životu. Ljubav je život, a umijeće umjetnosti, ako nije proizašlo iz ljubavi, je besmisleno. Spoznajmo osjećaj ljubavi u sebi da bi mogli uistinu ostvariti i umijeće življenja. Umjetnost treba osloboditi iz okova neznanja i neosjećajnosti i umijećem življenja je vratiti u sretan trenutak spoznaje, u svakodnevni život iz kojeg se i razvila. Sveti Augustin nam je davno poručio, ljubi ljubav, a onda čini što hoćeš. Ljubimo ljubav i tada će se samoosjetilnost, samoosjećajnost i suosjećajnost same od sebe u nama razvijati i mi ćemo sve što činimo činiti iz ljubavi s ljubavlju za ljubav.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

http://dinaja.blog.hr/

Freitag, 30. Juli 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše i bijeg iz ralja magije.




U ovom sretnom alkemijskom treptaju oka osluškujem bubnjeve stvarnoga života. Contraria sunt complementa, život je vječni ples svjetlosti i sjenki, igra dana i noći, zagljaj svilenkastog tkiva izraslog iz vrtnje nebeskog vretena. Život i smrt, nevidljiva granica na oštrici trenutka iza kojega se širi beskrajnost i bezvremenost, nepoznato carstvo u kojem cvijeta nepoznato cvijeće vječnosti. Živim ovaj trenutak sreće kao da sljedeći neće doći, volim slušati tvoje korake kao uzbuđenja, kao uzdahe, kao osmijehe. Prisjećam se one davne jeseni koja je bila prosula svilenkasti tepih da ne čujem tvoje odlaske u onaj stravični Solženjicijev odio u kući punoj mirisa smrti, da ne osjetim tvoju bol, da ne vidim kako na obali rijeke vremena u bojama ugaslog sunca rastu strahovi umjesto sreće. Lastavica koja nas je u ljetnim jutrima pozdravljala je odltejela na jug, ali ostalo je gnjezdo kao znak da će se sreća vratiti. Lišće je u vrtu umiralo samo, a ja sam budila tišinu koja se dugo odmarala nad željama. Bila je to jesen puna vjetra koji je skupljao nedosanjane snove u kalež ljubavi da ih sakrije od nadolazeće zime. Slušala sam kako na crkvenom tornju odzvanja vrijeme, a činilo mi se da je naše zaustavljeno  jednom željom, jedinom željom. U daljini su se čulo štektanje hijene koja je na portalu magije već slavila tvoj odlazak. Virtualne duše su plesale mrtvački ples nad tvojim ranjenim srcem, zavijale kao gladni vukovi nad mojom, od tuge skrhanom, dušom. Bila je to noć tihog umiranja u virtualnom svijetu punom zlih proroka i vukodlaka koji su se hranili mojom boli i vršcima prstiju gazli moje, strahom već zgaženo, srce.
Nebo je plakalo samnom. Kristalne suze su se kotrljale oknima duše, a zavijanje virtualne magije je zaglušivalo željenu tišinu. Sutra će biti bolje, sutra mora biti bolje, osjećala sam toplinu željene istine dok je sunce na svojoj putanji izranjalo iz oceana žudnje. Prostor je postajao zlatan, a ono jučer zatvoreno u strahove je umiralo purpurom budućih dana. Život nam je nudio pomirenje rastačući nektar nad umornim srcima. Oči neba su kristalnim suzama gradile porušeni most vjerovanja u spasenje. Krenuli smo tragom nove sreće, jedinim putem kojim smo mogli krenuti da nas ne proguta tuga. Na obzorju trenutka je zaiskrila silueta Kairosa i ja pružih ruke ka pramenu kose na njegovom čelu. Iza nas je ostao trnoviti put i dvorac virtualnih duša gladnih snova. Mi otvorismo vrata beskraja i udahnusmo miris tek naslućujućih zimskih ruža. U dubini duše, na pješćanom žalu želja se otvarala sedefasta školjka. Ljubav u srcu opijena mirisom sna, ljubav u mislima jedina istina, svjetlosni zagrljaj sretnoga trenutka buđenja u odori sreće. Osluhnuh tišinu jutrenja, štektanje hijene sa portala magije je utihnulo, zli duhovi su se izgubili, gutala ih je rijeka zaborava. Ostao je samo jedan mali ožiljak na duši, bolno sjećanje na tu noć punu virtualnih  vukodlaka i strahova, noć u kojoj osjetih zabijanje virtualnog noža u tkivo već ranjenog srca. Da to je bila najdulja, najtužnija i najbolnija noć u životu, noć u kojoj sam stajala na oštrici trenutka i osjećala miris smrti. Ljubav je igrala partiju šaha s njom i uspjela obraniti bijeloga kralja u ovom kristalnom dvorcu sretnoga trenutka koji nazivamo život. 
 
http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u svjetlosnom zagrljaju predaka.




Još uvijek živim u oblacima, još uvijek lebdim u besprostornoj i bezvremenskoj dimenziji šaputave sjetlosti sretnog trenutka, još uvijek ne pristajem na vjerovanje u legendu o Kronosu i ne neželim prihvatiti istinitost priče da on na dalekom osamljenom otoku ždere naše misli i osjećaje. Iz ovog tajnovitog trenutka promatram let nebeske ptice koja prosipa zlaćani prah u rijeku bez povratka, posmatram zrcaljenje kapljica te nezaustavljive bujice i vidim kristalno jasnu sliku ovoga ovdje i ovoga sada, vidim prolaznost u neprolaznosti osjećaja koji kao kozmički cvijet blješti u zjenici vremena. Srž ljubavi, neuništiva klica života, vječno samostvarajuće i samoobnavljajuće sjeme bubri u kapljici na dlanu svemira i rastače se u svjetlosni romor svevremena. Nedozvoljavam nikome, pa ni sebi samoj, da zamuti sjaj Alpeha, točke u kojoj je skupljena vječnost sna koji traje u kristalima kapljica svete krvi. Prevara ljepote ovog sretnog trenutka spoznaje bi bila prevara izvora koji se krije u dubini neograničene dimenzije svjesnosti. Na obroncima sna i jave vidim obrise slika koje skupljah putujući zvjezdanim stazama mog neba i slagah u galeriji uspomena. Smiješe mi se portreti predaka koji su prije mene ostavili trag u univerzumu uma koji rođenjem dobih u naslijeđe. Prepoznajem u sebi siluete onih koji su prije mene koračali ovim istim padinama svjetlosne planine i milovanjem materije stvarali Kohinor koji je postao moja svijest. Osjećam mirise kojima su oni liječili svoje duše, osluškujem šaputanje svjetlosti kojim su oni budili ptice u perivoju sna. Vidim Anđele koji su u njima tkali svilenkasti veo vjerovanja u besmrtnost duše i skupljali život u kalež iz kojeg sada kaplje bezvremenost mojim venama. Još uvijek živim u bumbaku kojim su oni tkali koljevku ovoga ovdje i ovoga sada, još uvijek sam dijete veselja, sreće i ljubavi kojem su oni ucrtali puteve ka zvjezdama.

http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze uma u kristalnom zamku ljubavi.





Ljubav je najplemenitiji osjećaj koji posjedujemo, najplemenitiji osjećaj koji darujemo, najplemenitiji osjećaj u kojem sretni živimo. Drhtav, treperav, lepršav, vječan, neopisiv tek osjetljiv osjećaj koji je Dantea vodio, kroz krugove Pakla, Čistilišta i Raja, do konačne spoznaje izvora iz kojeg je potekao ljudski život. To je energija kojom je Salvatore Dali ilustrirao to drevno djelo, to je snaga o kojoj je pisao Goethe u Faustu, Bulgakov u "Majstor i Margarita", osjećaj koji je prof. Zlata Bartl utkala u svoje životno djelo, osjećaj iz kojeg je iznikla Vegeta, čarobna mješavina koja oplemenjuje jela, oplemenjuje naš život. Vegeta je ljubav koju je Zlata Bartl osjećala u beskraju svog nutrinjskog svemira, ljubav kojoj je posvetila cijeli svoj život.  Destljećima je voljela ljubav i iz ljubavi stvarala ljubav. Imala sam sreću da sam odrasla u okrilju istinske ljubavi, sreću da sam već u djetinjstvu i mladosti naučila osjećati osjećaje, da sam već onda vođena tihom pedagogijom obitelji naučila vrednovati osjećanje osjećaja.



Sjećam se trenutka kada je Zlata Bartl sretna uskliknula Eureka. To je bio trenutak u kojem je rođena formula iz koje je iznjedrena Vegeta. Danas je dvije godine od kako je moja draga teta krenula na svoje posljednje putovanje. Otišla je tiho kao što je živjela, ali trag njene svjetlosne duše je neizbirisv trag u mom sjećanju, neuništiva slika ljubavi u mojim uspomenama. Ljubav je doista Primum mobile, energija koja pokreće svijet, koja u nama sjedinjuje misli, osjetilnost i osjećajnost. Ljubeći ljubav ulazimo u svijet umijeća življenja i umijeće nam ne dozvoljava da prodamo dušu "vremenu" u kojem živimo, ona nas brani od ignorancije, naučenog neznanja koje moćnici svakog "vremena" pokušavaju proširiti svijetom. Refleksija tog osjećaja, njegovo zrcaljenje u svjesti, u univerzumu misaonog u nama zatvara čudesni krug našeg postojanja u svemiru. Tko uspije u sebi stvoriti kristalni most između osjećaja i misli, taj je uspio estetske i etičke predrasude pretvoriti u emocionalne vrijednosti, koje u njemu bude novu snagu iz koje proizlazi samoosjetilnost, samoosjećajnost i suosjećajnost. Osjećaj tako postaje tajnim, ali trajnim izvorom novih spoznaja i saznanja, osjećanje osjećaja je mjerna jedinica čovjekove kreativnosti. Osjećanje osjećaja je  moralni zakon u čovjeku, osnova na kojoj su nastajali svi drugi zakoni. U davnom vremenu nastajanja specie čovjek, misaoni um se razvijao slijedeći osjećaje, a njihovo zajedništvo je stvorilo civilizaciju. Civilizacija u kojoj je nadvladao kognitivni um, je stvorila obaveze koje mi ispunjavamo, često zaboravljajući osjećaje. A ljubav, ta čudesna energija u kojoj se grle duša i materija, je energija koja iskri kristalni zamak sreće, energija koja tka svilenkasti veo istinskog postojanja, energija koja izvodi iz tmine Pakla, energija koja oslobađa od svih grijeha, energija koja pobjeđuje, uvijek pobijeđuje zlo. Izrasla u moralni zakon, ljubav je metafizika našega uma, nezaustavljiva, uvijek postojeća snaga koja tvori, održava i širi univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. Spoznaja, nazvana metaverzum uma, je kristalni most na kojem osluškujemo, pamtimo,  jednostavno prihvaćamo društvene imperative i pretvaramo ih u životna pravila. Život je ljubav i tko uistinu ljubi modificira Kant-ovu maksimu "Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama", on pod zvjezdanim nebom svoga kozmosa djeluje po maksimi, čini samo ono što želiš da ti stvarno postane obaveza i zakon.
 
 
 
 
Samoodgovornost i samokritičnost, samosjetilnost i samospoznaja trajanja u vrtlogu nebeskog vretena, je spoznaja da smo tek kristalna suza na licu vremen, tek zrnce pjeska u svjetskome satu, tek svjetlosno biće svjetlosne dimenzije u kojoj čovjek postaje  razlogom, a ne sredstvom djelovanja. U prošlom stoljeću se jedva slutilo o postojanju kristalnog zamka ljubavi, o emocionalnoj strukturi naše svijesti kao uzroku našeg postojanja. Krajem prošlog stoljeća se počeo tražiti ključ za porte ljudske svijesti, vrata iza kojih se tisućljećima krio čisti emocionalni um. To je bilo vrijeme buđenja ljudskoga uma iz Trnoružicinog sna nepostojanja u svjetlosnoj dimenziji, vrijeme nove renesanse uma kojom se čovjek počeo oslobađati iz okova neznanja, prostor- vrijeme uma, dimenzija u kojoj je čovjek počeo svjesno graditi most između svijesti i podsvijesti, u sebi samome osjećati zagrljaj između duše i materije. Iznenada su oživjele legende u njemu, počeo je osjećati vilinski ples u svojoj svijesti, šaptanje Anđela u svojoj podsvijesti, prestao je tražiti izvor spoznaje izvan sebe, prestao je lutati bespućem i tamo u nedohvatnim daljinama naslućivati Raj. Uronivši u sebe sama, u svoj unutarnji svemir, čovjek je spoznao da se osnova djelovanja njegova uma sastoji u pronalaženju osobnih simbola, metafora kojima sam sebi razjašnjava apstraktnost misli i osjećaja. U kristalnom zamku ljubavi, u univerzumu uma se uistinu događa puno više od jednostavnog razmišljanja, u univerzumu uma se zrcali zakon zlatnoga reza koji u sebi sjedinjuje simetriju i asimetriju, istinsku ljepotu koja pronalazi svoj izričaj u umijeću umijeća umjetnosti, u umijeću življenja, u umijeću svjesne spoznaje sebe samoga u svjetlosnoj dimenziji postojanja.
 
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.webstilus.net/content/view/8721/79/

Donnerstag, 29. Juli 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze uma u zagrljaju šaputave duše






Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pisanju..

Pablo Neruda





Zagrljaj, taj tihi šapat pjesnkove duše, u sebi grli sva ustreptala srca i dodirom lakim, stihom izraslim iz zagrljaja muze ostavlja svijetlosni trag na kojem se iskre radosti suze. I onda ne trebaju riječi jer tijelo kožom sluša, kožom ljubav ljubavlju grli, kožom prašta srcu nevjeru, duši nepovjerenje. U zagljaju poezije čudesnog pjesnika svijetlost se rađa i smrt, ta utvara tajna, tada postaje laka. Dlanovi nevinost nose, na njima vjekuju trenutci prvih zagrljaja, na njima ostaju tragovi prvih ljubavnih treptaja, na njima se zrcale prve ljubavne tajne i blješte sve isplakane suze. Zagrljaj, taj suptilni govor tijela, šapat duše, pjev srca, zagrljaj neba, zagrljaj sna, zagrljaj ljepote satkan od trepravih struna vječne dobrote. Često riječi postanu suvišne, jer riječi su ponekad teške kao oblaci crni što kriju sunce, što prijete olujama, munjama, grmljavinom srca. Kada tuga dušom zavlada, kada se lakoća postojanja u odoru nepovjerenja skrije, kada u pogledima strah stoluje, tada zagrljaj meki odu ljubavi sklada i u dušama zaiskri nova nada. U dobru i u zlu, na raskršću želja, na zaleđenoj stazi nepripadanja, odustajanja, rađanja i umiranja, zagrljaj premošćuje sva duševna nepostojanja. Zagrljaj, taj vječni dodir neba, to paperje meko, je treperavo gnjezdo u kojem se rađamo i umiremo.

http://www.webstilus.net/content/view/9073/70/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze uma pri letu kroz snove.





Einstein je usvojoj autobiografiji napisao da je u vremenu rada na teoriji relativiteta neprestano bio vođen "nečim" što nemože objasniti drugačije nego riječima, bezimeni osjećaj "nečega" što se u njemu nagomilavalo. To "nešto" je uplitalo u njega uvijek novi osjećaj koji ga je nosio ka "nečem" opet novome, a to "nešto ", za njega nepoznato, danas nazivamo "osjećanje osjećaja". Jasno je da bez znanja o matematici i fizici Einstein ne bi bio u mogućnosti pretvoriti to "osjećanje osjećaja " u elegantnu teoriju koja je promjenila svijet. Sjedinjenjem misaonog i emocionalnog uma mi ulazimo u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi i preobražavamo energiju misli u pravi istinski osjećaj, u umjetničko djelo ili znanstveni uzorak, u mudrost tijela ili umjeće pokreta. Einstein je sjedinio svjetlost, prostor i vrijeme i pozvao nas na let kroz snove da otkrijemo cjelinu sebe samoga u lakoći svjetlosnog zagrljaja. Prisjećam se vremena kada sam pisala pjesmice i pokušavala ono pročitano, naučeno, zapamćeno pretvoriti u poetski izričaj uma, pokušavala onom bezimenom osjećaju darovati ime.

"Melodija svjetlosnoga zagrljaja, nježna je i umirujuće tiha, opušta svaki djelić moga fizičkog tijela, predaje ga nebeskoj kočiji, da beskrajem jezdi ka dalekoj zvijezi da mogu da smijem u san utonuti cijela. Sjedinjene tako i duša i tijelo iz bezvremena drevnog danas putuju kroz vrijeme, zaobilaze mnoge neprohodne staze i dozvoljavaju leptirima snenim što na dušu paze da svojim treptajim tijelo vječnom ljubavi maze. Rijeka vremena bjesomučno teče, iza mene ostaje tek trag zvjezdane prašine, zrnce svemirskoga praha, iskra vječne duševne tišine i ja u trenutak novim hrlim bez imalo straha. U mislima mojim osjećaj se iskri i tada ulazim uvijek u novi svijet, nastavljam sjedinjene duše s tijelom bezvremenski let. Uranjam u prostranstva nova u čaroliju svjetlosnoga raja u mrežu od zvjezdanih niti i sigurna sam da ću u tom svijetu punom ljubavi i topline vječnu sreću odkriti i do kraja zemaljskoga puta samo snene snove sniti."




Danas taj bezimeni osjećaj nazivam svjetlosnom dimenzijom istinskog postojanja u sretnom trenutku spoznaje. To je kolaž, misaona slika u kojoj se sjedinjuju mirisi, zvukovi, okusi, ideokinetička slika u kojoj se zrcali univerzum uma u svoj njegovoj snazi i lakoći, u njegovoj neprestanoj vrtnji u ritmu vrtloga nebeskog vretena.

http://u-koljevci-osjecaja.blogspot.com/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze svjesnosti u univerzumu uma.




Mozak, utjelovljeni um i tijelo su međusobno ovisni i svojim usklađenim djelovanjem, stvaraju i održavaju našu životnu energiju. Pošto ona još uvijek nije dokazana, pa nije ni mjerljiva zakonima klasične fizike i matematike, spada u metafiziku našeg uma, u onaj dio našeg misaono- osjećajnog bogatstva koje ne podliježe uticajima naših iskustava. Ta energija izrasta u nama  po zakonima čije djelovanje još nije u potpunosti razjašnjeno, po zakonima koji su zapisani u još uvijek nepronađenim "kozmičkim knjigama". Zamišljam vrtnju nebeskog vretena i slijedim puteve zlaćanih spirala koje dokazuju postojanje zakona zlatnoga reza svugdje u prirodi. Spiralna dinamika životne energije svojim neprestanim titranjem održava život u kozmosu i stvara univerzum ljudskoga uma. Već godinama promatram i studiram ljude, pokušavam im, koliko je u mojoj moći, pomoći da sjedine misaoni i emotivni um u univerzum umnoga u sebi u kojem će, kao nekada davno na antičkom Olimpu dvostruka bića, uistinu prisustvovati gozbi svoga života.



To slavlje je profesor neurofiziologije, istražitelj djelovanja ljudskog mozga, Detlef B. Linke opisao kao slavlje na pješćanoj plaži Mediterana. Predivna metafora kojom je uspio u čitaocu probuditi život djelovanja tog čudesnog organa u našim glavama. U glavi svakoga od nas postoji mozak kojim mislimo, koji nas je učinio svjesnim bićima, ali u našem "mozgu" postoji još jedan mozak, emocionalni mozak koji često svjesno neiskorišten regulira rad hormona, određuje otkucaje srca i podiže ili spušta pritisak krvi, usmjerava brzinu probave i upravlja našim imunim sustavom. Čini mi se kao da smo prokleti posjedovanjem tog, često svjesno nespoznatljivog, prastarog dijela mozga, djela koji je stariji od naših misli, djela iz kojeg proizlazi ugoda i neugoda naših stanja. Skriven u dubini naše lubanje on nas čuva i brani od opasnosti, iz njega proizlaze instikti, ali u njemu su pohranjene i naše nespoznate emocije, neobjašnjeni strahovi u njemu nastaju naše fobije. To arhaično gnjezdo u našoj glavi je izraslo iz središta za spoznaju mirisa i posjeduju ga i sve životinje. Sjetih se oca hedonizma, Epikura i njegove "radosne poruke". Ugoda čini život životom. Ugoda je najuzvišeniji osjećaj koji možemo spoznati, svjesno doživjeti i onda pamtiti. Iz tog dijela mozga izranjaju "simpatija", "antipatija" i "empatija". U misaono- osjećajnom labirintu su zrcalni neuroni kojima cijeli život suosjećamo s drugima, u drugome tražimo svoju sliku i priliku, pokušavamo od partnera i od ljudi koje u životu srećemo, učiniti ono što oni u svojoj suštini nisu i zaboravljamo da se osnova našeg postojanja krije u izreci velikog uma Nilsa Bohra "Contraria sund complementa" i da je upravo to zakon iz kojega se sve, pa i "condicio humana", u univerzumu razvilo.




Mozak, to čudesno djelo prirode je umjetnik umijeća življenja, mozak je izvor umijeća umjetnosti i tako često postaje i sam objektom umijeća. Mozak drvo, slika koja u meni budi uzburkalost života u krošnji prastarog kestena. Pričinja mi se da čujem cvrkut ptica koje se u njemu gnjezde i u praskozorju najvljuju rađanje dana. Osluškujem tu suptilnu muziku koja se širi univerzumom uma i tada razumijem poetični tekst Briana Greenea koji osluškuje simfoniju univerzuma opisujući treptaje superstruna kao strune nebeske harfe.



Osjećam kako se u mojoj glavi iskre note i kako nevidljiva ruka onog Nietscheovog nekoga koji se skrio iza misli pokreće strune moje svijesti i potiće malene neurone, poetično nazvane leptirićima, na ples. U univerzumu uma se uistinu događa alkemijsko vjenčanje misaonog i emotivnog bića, dvojnost sjedinjena u Nietschevo jastvo, u sebstvo, u čovjeka. Na pješćanom žalu spoznaje se mišlju pozvani gosti ponašaju smišljeno, a instinkti slijede mirise, zvukove tajnovite muzike, svjetlost i sjenke plešu svoj virtualni ples, svjest i podsvjest se igraju skrivača, u ocean se slijevaju ponornice naših osjećanja, romor vrulje se sjedinjuje sa šumovima oceana, a njegovi valovi se razbijaju o hridine spoznaje. U našim glavama se uistinu iz trenutka u trenutak odigrava velika gala predstava, zagrljaj našeg misaonog i našeg emotivnog uma, slavlje svih naših osjetila iz kojeg izrasta umijeće življenja. 

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006. 

http://utjelovljeni-um.blogspot.com/2007/12/univerzum-uma_22.html

Mittwoch, 28. Juli 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u univerzumu uma.






Misao je jedina energija koja se širi brzinom večom od brzine svjetlosti. Razmišljam o toj hrabro napisanoj misli i osjećam njenu istinitost. Mislim na početak svijeta i uistinu "Veliki prasak" blješti pred mojim unutarnjim očima. Eksplozija svjetlosti i erupcija boja se pretvaraju u suptilnu simfoniju univerzuma uma. Misao postaje osjećaj ugode koja se širi cijelim tijelom, slična osjećaju kada zrake ljetnog sunca dodiruju kožu, a lagani povjetarac je pojačava. Osjećam lepršavost i ritam maestrala i slika "Velikog praska" prelazi u sliku sunčanog Mediterana. More nostrum blješti nezaboravnim zalascima sunca u kojima zavoljeh život i ljubav. Dvije siluete izranjaju iz velike vode, sunce ih dlanovima budi iz predugog mirovanja. Na portama mora, tamo gdje se dodiruju kraj i beskraj, na vratima na kojima dan odlazi u san, Posejdon, kralj svjetskih oceana i Venera iz pjene izronjena zagrljajem, tim najsuptilnijim pokretom svijeta, sjedinjuju ljepotu tek otvorene školjke u biser još neizbrušeni u Ljubav. Taj čudesni pokret iz pokreta u pokret ljepotu ljudskog bića u ljepotu vječnih snova u treptaje vječne vječno pretvara. Zagrljaj, nježni dodir nezemaljskih bića, dodir pjene i morskoga vala uskovitla duše, univerze uma i trepereći tako, bejskrajno i vječno spusti Ljubav sa nebskog svoda do morskoga žala. U sutonu snenom, zagrljaj tih nezemaljskih bića se maestralom širi, bisere u nisku osjećaja slaže, pokret ruku tih božanskih bića miluje srce svakog zemaljskoga stvora.




Blagost tog dodira uzburkava misao i pretvara je u emocionalnu energiju. To univerzuma uma treperav i snen, ljepotom zagrljaja vala i pjene osjeća nježnost ljubavnoga žara i trenutak istine postaje trenutak spoznaje izrastanja "mog pokreta" čudesnog maestrala koji se širi univerzumom uma. Uranjam u moj mali misaoni Raj. Osjećam miris lavande koji Maestral sjedinjuje sa mirisom mora i pretvara u novi osjećaj. Maestral, moj pokret, budi stara sjećanja u meni. Nazivam ga "Povjetarac u lavandinom polju" i provlačim se između cvjetnih grmova. Mislima putujem dalje, prelazim veliku planinu, osjećam promjenu ritma. Moj pokret postaje "vjetar s Velebitskih visova". Spuštam se niz hridi u ravnicu. Miris lavande prelazi u miris nepokošenog žita.




Moj pokret postaje "Povjetarac u žitu" i provlačim se njime između klasja nedodirujući ga. Gibak i savitljiv "moj pokret" putuje velikom ravnicom. Trag sličan beskrajnoj spirali ostaje utisnut u zlatu nepokošenog polja. Ljubav treperi klasjem, dodiruje me, miluje dušu, sjedinjuje me sa tim zlaćanim morem iz kojeg rastući ka nebu izranja život. Pokret, prvi uzdah neba, pokretom vječnim ljubav svijetom širi, kruhom nas hrani, a mi pokretom prihvaćamo tu Manu, taj čudesni dar neba. i tada uistinu osjećam da se misao širi brže od brzine svjetlosti jer misao je najčudesnija i najvrijednija energija koja izrasta u univerumu našega uma, misao je stvaraoc najljepših misaonih slika u galeriji naših uspomena.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

http://utjelovljeni-um.blogspot.com/2007/12/mudrost-pokreta-mudrost-pokreta-je.html

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u potrazi za središtem duhovnosti.




U potrazi za središtem duhovnog svijeta, u traganju za izvorom vjerovanja u nedokazljivost i nedodirljivost iskonske duhovnosti lutah pričama, legendama, mitovima napisanim zvjezdanim slovima ljudskoga uma. Tibetanska Shambala, podnožje Grčkog Parnasa, visine rimskog Panteona, beskraj sanjanog Raja je tajnovita snaga koja izvire iz pupka svijeta, iz središnje točke dinamike nebeskog vremena, iz točke na kojoj cvjetaju lovor i bunika, pupoljci svijesti i podsvijesti, točka u kojoj se od vremena bezvremena grle duša i materija. Smjenjuju se eoni, mileniji odlaze rijekom bez povratka, tisućljeća mjenjaju odore ljudske svjesnosti, stoljeća, destljeća, godine, mjeseci se uvijek i zauvijek zrcale u moći sadašnjeg trenutka. Antroplogija, antropozofija, neurologija, psihologija, fenomenologija grane znanosti koje nam svojim poetičnim tekstovima pišu istine o univerzumu čovjekova utjelovljenog uma, odaju nam tajne o poetičnosti čovjekova postojanja u svjetlosnoj dimenziji prostor- vrijeme, uče nas osluškivanju šaputave svjetlosti njegova bića. Na obroncima svjesnosti, u maglovitom oblaku spoznaje, iskri zamak u čijim odajama se još uvijek krije tajnoviti izvor ljudske duhovnosti, energije koja svojim neuništivim tijekom već tisućljećima stvara sretne trenutke ljudskog postojanja.




Svako svitanje mi sjajem jutarnje zvijezde iskre sreće daruje, onu daleko blisku, tajnovitu svjetlost koja se u mojoj duši gnjezdi i do sutona svojim sjajem u mojoj svijesti caruje. Treperava i još pomalo snena ona u klijetkama srca kapljice krvi u kristale pretvara, život u toj tajnovitoj rešetki budi i nježnim nijansama boja, simfonijom univerzuma još uspavanom umu šapuće, osjeti snagu leptiraste galije, ona u tijelu novo praskozorje rađa, u tebi, čovječe u čovjeku, nova zora sviće. Draguljima tog čudesnog trenutka ona, boginja ljubavi, mitska kraljica bisernog oblutka svojim treptajima pozdravlja sunce koje izranja na horizontu spoznaje, miluje nebo koje ljubavnim zagrljajem duše i materije kiti mladi dan, a duša i tijelo u tom nježnom sjedinjenju otvaraju okna duše i vječno blagu dušu eteričnog trenutka u nutrinu mog, misaonom energijom, osviješćenog bića puštaju. Zlaćane spirale, ti treperavi znaci mojega genoma, nutrinom se šire, a leptirići uma probuđeni tom čudesnom moći, razbijaju tišinu protekle noći i skladaju ljubavnu baladu kojom me, u svakom jutrenju, sa cijelim svijetom mire. U unutarnjem svemiru tada, kao zvijezde sjajne, zaiskre moga neba oči, ideje iz drevnog znanja iznjedrene me nose kroz prostor- vrijeme, odaju mi nove istine, potvrđuju stare životne tajne, dokazuju da u sretnom trenutku za čovjeka ne postoji nikakvo preteško breme, da čovjek u svom postojanju njedri svjesnosti sjeme. Leptirići lepršaju pred zrcalima uma, slijetaju na zvijezde, te čudesne svijesti moje kristalne cvjetove i na krilima svojim šire svjetskog znanja prah, skladaju svjetlosnu muziku u dubini duše i plesom svojim me svakodnevno odnose u nove spoznaje. U sutonu svakom sa zapada mi se večernjica smiješi, iskrice sreće skuplja u tjelesno vreteno da leptirići do jutra tkaju nove svilenkaste niti za mrežu novioga znanja, to čudesno tkivo u kojem će se iskriti nove, u zagrljaju znanosti izrasle, ideje. Promatram kako se opet pale lampioni noći, osluškujem melodiju satkanu od zvjezdanog praha, to zvijezda ljubavi tijelu, od hektike života umornom ali zbog zagrljaja znanosti i vjerovanja sretnom, uspavanku svira, dahom svojim gasi oči nutarnjeg neba i milovanjem svojim smiruje u zrcalima svijesti uzdrhtalost neurona, poetskim imenom krštenu kao lepršavost uma moga leptira.

http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše i misao taj šapat svjetlosti u nama




Što je misao, što je tamna materija, a što tamna energija? Razmišljam o pročitanom, misli se kao pčelice roje u kaosu moga uma, zuje, romore i ja osjećam da sam uistinu djete izraslo iz kaosa, iz fraktala koji potvrđuju da smo uhvaćeni u toj čudesnoj mreži nevidljivih niti koje nas vezuju u klupko vremena. Ponekada mi se pričinja da ih vidim, da čujem to suptilno tkanje koje se omata oko mene i ne dozvoljava mi da učinim nešto nerazumno, nešto neuobičajeno, nešto nedozvoljeno. Misao nikada ne mora održati meni zadato obečanje, ona je slobodna kao ptica na grani, slobodna u svom nastajanju i nestajanju, a ja ostajem začahurena u svilenoj opni i nemam snage da slično leptiru izletim, poletim, oslobodim se nje. Misao je ponekad okrutna, ona pokreće mehanizam destruktivnosti u meni, ali ponekad je blaga kao majčin dlan i oslobađa me od strahova, oslobađa me od tuge i boli. Kažu nam da su naše misli energija koja širi univerzum, naše misli su možda tamna energija, ta tajnovito zdanje u beskrajnom svemiru, kožmička prašina, zvjezdane staze naših putovanja u nepoznato. Treprave i snene misli ponekad klize oko mene i i dijele me od svijeta u kojem živim. Zatvaraju me u tkivo vremena i ja tada postajem drugačija, osjećam onu čudesnu Proustovu kolonu ljudi u sebi, osjećam da sam ponekad zanesena, snena, a onda tužna, plačljiva, nesretna, pa vesela, radosna, sretna. Taj čudesni veo satkan od nevidljivih niti iznenada postaje haljina kojom se predstavljam drugima, lepršava kao svila iznikla iz leptiraste galije tijela koje u sebi krije neprocijenjivi blago postojanja. Iznenada osjećam efekt leptirovih krila, jedna tuđa misao, misao iz jednog drugog uma prodire u moju svijest i sukobljava se sa mojom unutarnjom svijetlosti. Tada se događa se rat svijetova, ples svijetlosti i tmine, izmjena iskustava u neprekidnom zagrljaju valnih duljina iz kojih proizlaze boje se zrcale kao čudesni blješteći krugovi u mom umu. Iz jednog takvog kruga izrastaju oči istine, zrcalo u koje se ogledaju misli, ta čudesno trepravo svijetlo mog istinskog postojanja.
Što je tamna energija, a što tamna tvar? Odlutale misli, izgubljene u uraganu koji nastaje treptajima leptirovih krila naše svijeti, misli koje kao valovi lutaju svemirom ili ćestice naše svijeti zanemarene u beskraju univerzuma, ideje, te čudesne zvjezde padalice u beskonačnosti svijeta, vječno putujuće strune bez mogućnosti ponovnog sidrenja u mirnoj luci našeg postojanja?
Čujem glas svjetlosti u sebi koja mi šapuće, a možda je to ipak nešto sasvim treće. I to je razlog da nastavimo razmišljanjem stvarati nove misli koje će nam šapatom svijetlosti u nama utirati nove puteve ka spoznaji, braniti nas od tmine nepostojanja, od tmine neznanja.

http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://www.webstilus.net/content/view/10400/65/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze uma u kapljici rose




Osjećam buđenje emocionalnog uma, njegovo postojanje u meni, vidim rajski perivoj, naslućujem lepršanje leptirovih krila, čutim postojanje svjetlosnog prabića i dozvoljavam Anđelu čuvaru da me povede tajnovitim zvjezdanim stazama  moga malog svemira. Čini mi se da stojim na onoj oduvjek traženoj točki na kojoj se grle ocean, zemlja i nebo, na tromeđi mistike, znanja i vjerovanja, u središtu vrtnje nebeskog vretena. Iz te točke izranja snaga mog postojanja. Neumorni valovi nezaustvaljivo dodiruju osjetila i dolaze i odlaze, penju se i spuštaju, razbijaju se u kapljice sreće, u tonove  morskih orgulja, u strune nebeske harfe, u kristale života koji skladaju sonatu o ljubavi. Osluškujem tu igru valova i pjene, valovitu igru čestica tkiva od snova i osjećam istinitost tvrdnje da je svjesnost vječni zagrljaj duše i materije. U meni i oko mene je sve živo i doživljeno bez ostataka, doživljeno do srži sretnoga trenutka spoznaje. Moj emocionalni um je uistinu onaj tajnoviti, još znanstveno nedokazani, otok vječnog mira, otok stabilnosti u beskrajnom moru vječnog gibanja, ona tajnovita kapljica iz rijeke vremena u kojoj se zrcali cijeli svijet. Počeh budna sanjati.
U perivoju snova, u kapljici rose na latici majske ruže vidjeh svemir satkan od svilenkastih niti ljubavi. Vidjeh dodir prstiju Boga i Adama, vidjeh veliki oblak pun anđeoskog praha, vidjeh kako se čovjek rađa u najčudesnijoj svjetlosti satkanoj od nebrojenih misaonih lađa. Uranjam u iskricu vode i čujem šaputanje oceana, šaputavu svjetlost spoznaje, razumijem jezik univerzuma, osjećam milovanja vječnosti u tom teatru trenutka, osjećam da sam jedna jedina struna u fasciji isprepletenoj od čudesnosti ljudskih unikata. Na dlanu vremena spava dječak očiju boje sna, na njegovom obrazu suza, kristal iznjedren iz kapaljke postojanja, a u njemu se kao u prizmi prelama svijetlost povijesti cijeloga svijeta. Pogledom milujem san usnulog dječaka i osjećam sjedinjenje u vrtnji bezvremena, spoznajem da samo cjelina postoji, ne suma, nego ukupnost iznjedrena iz drevnog dodira, ne putevi i staze nego svjetlosna zraka bez početka i kraja, ne dodir svjetova nego zagrljaj nebeskih cvijetova. U pogledu promatrača iskre vulkani, vriju vrulje, blješte izvori, u mom oku se odigrava velika gala predstava koju promatram u suzi neba zalutaloj na latici ove majske ruže u rajskom perivoju sna. Lepršavi bog sretnoga trenutka broji karate najvrednijih dragulja univerzuma, na njegovoj vagi se rađa harmonija i sklad našeg unutarnjeg svemira, sa njenih diskova mi izranjamo mirni i sretni krećemo u sunačana jutrenja. Sretan trenutak buđenja, jedina realna mjera vremena, zaokružuje sve i svakoga u blješteću kapljicu u beskraju nebeskog oceana. U dubini, širini, visini, u daljini te kapi života sve, baš sve, je u blizini, na dohvat izvora sreće, izvora sa kojega ispijamo tajnoviti nektar i mi i svemir. U njenoj utrobi se smjestila drevna mistika, moć znanja, snaga vjerovanja, sva divna prikazanja, sva sanjana ukazanja. U perivoju snova u kapljici rose na latici majske ruže se iskri čovjek, blješti njegova svijest, vrije njegova ljubav, u njoj se grli cijeli svijet.
 
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Pledoaje emocionalnom umu" str. 73.
 
http://pledoaje-emotivnom-umu.blogspot.com/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u zagrljaju kreativnog uma.




Ljudski mozak je najčudesnija pozornica svijeta, scena na kojoj se iz trenutka u trenutak odigravaju tragedije, drame, komedije, odjekuju opere, operete, sviraju balade, šansone praćene plesom vilinsko- anđeoskih bića koja svojim neprekidnim i nezaustavljivim radom stvaraju najtajnovitije djelo prirode čovjekov um. Um u vječnom djelovanju tka misao, a misao je kreativna,  umijeće umijeća postojanja, stvaralac, slikar, skladatelj, skulptor, arhitekt, astronaut, moreplovac bespuća i ronioc oceanom vječnih tajni. Misao otvara sedefaste školjke osjećanja osjećaja i pronalazi biserje spoznaje, misao je tragač za kristalima svijesti, misao je tuga, strah, veselje, radost, sreća, ljubav, stvoritelj života. Deskartesova misao "cogito ergo sum", mislim dakle postojim je u današnjem vremenu dobila nadopunu i glasi, mislim, misleći osjećam, dakle postojim. Mi danas živimo u zagrljaju kreativnosti ljudskoga uma, u vječnom zagrljaju duše i materije jer je misao  okno kroz koje u našu svijest uranjaju najsuptilniji osjećaji iz kojih proizlazi naše umijeće umijeća življenja. Um je snaga i moć sadašnjeg trenutka, um je svjetlost, energija koja oblikuje materiju i daruje joj dušu.




Ogrnuti velom spoznaje, uronjeni u neugasivi plamen sunca, utopljeni u svjetlosnom zagrljaju neba, mi nasljednici onih koji su, po legendi ispisanoj od onih koji nas žele zadržati u vječnom neznanju, protjerani iz raja jer su bili znatiželjni, mi lučonoše trenutka, mi stvaramo vrijeme, koračamo novim milenijem iskreći trenutke znanosti, lepršamo mistikom noseći u sebi snagu zvijezde pod kojojm smo rođeni, snagu pretvorenu u misao o njoj. Ta je čudesna zvijezda na našem unutarnjem nebu, majka naše svjetlosti, svjetlost sama, vladarica na prijestolju carstva našeg postojanja, njena ruka pokreće ruletu naše sudbine i prosipa mirišljave latice cvijetova ljubavi našim stazama. Ona u sebi krije tajnu svog i našeg postojanja, osvijetljava puteve kroz labirint žudnje, čežnje, znatiželje i čuđenja. Sjedinjeni sa kozmičkim prahom, mi nosimo sjeme ljubavi u sebi, genetski kod sklupčan u duploj spirali, pečat koji ostavljamo svojim trajanjem u vremenu, neizbrisivi trag izrastao iz vrtloga nebeskog vretena, pretvoren u svilenkasto tkivo ljubavi. U jednoj jedinoj suzi našega oka se krije cijela naša povijest, u toj kapljici se zrcali život naših praotaca, sva nagost naše duše, ranjivost našeg srca. Žudnja, čežnja, znatiželja i čuđenje su nezaustavljivi procesi koje smo dobili u naslijeđe onoga dana kada je naša pramajka ubrala srce našeg postojanja sa drva života, nezaustavljivi poriv koji nas je održao na evolucionoj stazi, zvjezdanoj stazi našeg unutarnjeg svemira, mliječnom putu našeg izrastanja u najčudesnije biće univerzuma. Mi nosimo u sebi čahuru noćnog leptira, kapljicu rose na zrncu pjeska, pupoljka nebeskog cvijeta, maleno djete i zrelost čovjeka u čovjeku. Misao nam govori da treba činiti dobro, sve ostalo je besmisleno i to ne radi toga da bismo priskrbili kakvo mjestašce u raju nego da bi životu dali smisao.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/

Dienstag, 27. Juli 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u kristalu svete krvi.







Tisuće i tisuće tisućljeća zgusnutih u jedan jedini trenutak spoznaje. Tisuće i tisuće ispisanih knjiga, miliarde i miliarde slova satkanih od zvjezdanog, kristalnog, misaonog, osjetilnog tkiva, različitih slova koja rađaju riječi, rečenice, štivo u kojem se ogledaju usponi i padovi civilizacija. Podzemni svjetovi, nebeski svjetovi, oceanski svjetovi, paralelni univerzumi, misaone galaksije se zrcale u nanogradu sanjajućih knjiga u kristalnom zamku ljudskoga uma. Uvijek je bilo i zauvijek će se ponavljati  traženje istine početka, traženje onog još uvijek tajnom ovijenog izvora iz kojeg izranja rijeka vremena, svjetlost, kapljice božanske krvi. 




Contraria sund complementa, Indijska, Indijanska, Indioska, Tibetanska, Kineska filozofija, njihove drevne mudrosti, njihova mistika se isprepliće sa mitovima i legendama našeg vilinsko- anđeoskog svijeta. Traženje istine, traženje Shambale, lutanje Hadom, Paklom, katakombama, njuškanje po zabranjenim knjigama, traženje Aristotelove teorije o komediji izgubljene u tmini srednjega vijeka, iskrenje njegove teorije poetike, potraga za svetim Gralom sve se to zracali u kristalnom zamku ljudske svjesnosti. Svjetlost, sveta krv, Božanska krv, energija koja izvire sa početka priče ljudskoga porijekla iskri još uvijek kristale spoznaje i poziva nas na postojanje u sretnom trenutku spoznaje. U nanogradu sanjajućih knjiga, u biblioteci vječne istine se zrcali kristal, dragulj, Kohinor, zagrljaj duše i materije. Alkemijski treptaj oka mi otvara porte svjetskoga znanja i ja u zrcalima svijesti vidim evoluciju svjetskih civilizacija i u jenom jedinom sretnom trenutku spoznajem iskrenje sreće za kojom svako ljudsko biće čezne.




 Rodio se pitom na obali zelene rijeke između kamenjara i močvare i pričinja mi se kao da je u tom vručem ljetnom danu, udahnuvši gorštačku neukrotivost, zatvorio blagost u izvore svoje snage. Izrastao iznad velegrada, u kojem je zaokružio intelektualno nasljedstvo, sluša šutnju asfalta i voli tužne vrbe, stražare na obali rijeke vremena, vrbe u čijim krošnjama pjevaju ptice njegove mladosti. S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag, on još uvijek prosipa sjemenke neprolaznost u zajedništvo. Život otvoren do kristalnog labirinta njegove osobnosti, život utkan u šaputavu svjetlost svakog sretnog trenutka, život satkan od svilenkastih struna svevremena on osmijehom zatvara u krug vječnosti. Otvorena srca on prima ljubav i uzvraća nježnost. Moj prostor, rekao je Göthe, to je vrijeme. Izgledalo je kao apsurdna rečenica apsurdnog čovjeka, velikog čovjeka, izričaj velikog uma koji je učio od kristala, šutljivih učitelja života. Tko je apsurdan čovjek? To je onaj koji, ne negirajući vječnost, ne čini ništa za nju. Onaj koji samo živi i živeći svoje apsurde dokazuje hrabrost življenja. Tko ima hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornice? Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovještaje ljepotu svojih ponora i poželjeli dotaknuti izvor. Treperile su oči neba, a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, budio uspavana srca. Voljeli smo vrijeme i odlutali mliječnom stazom u beskonaćnost sna.  On je želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti. Poklonio mi je svoje snove i naučio me osjećati osjećaje. U treptajima oka osjetih da je ljubav sreća i sloboda. Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima ali jaka u odlukama. Napustih dolinu zelene rijeke da bi život krenuo dalje, ali ljubav ponesoh sa sobom i vinuh se zvijezdama da gazeći po nebeskoj stazi posutoj snovima odživim san. Bježeći od gluhoće asfalta, na kojem su naše egzistencije pustile korjenje, mi slušamo sonatu nebeske harfe i u džungli ljudskih sudbina branimo svoju.

http://dinaja.blog.hr/2008/05/index.html