Fraktal je geometrijski oblik sličan samom sebi u različitim mjerilima. Postoje brojne definicije, ali niti jedna nije dovoljno egzaktna. Fraktalno prije svega znači sebi slično jer koliko god snažnim povečalom promatrali fraktal, on će uvijek izgledati isto. Sam naziv fraktal skovao je Mandelbrot, prema latinskom pridjevu fractus, od glagola frangere, što znači: slomiti, razlomiti.
Pročitala sam knjigu "Schroedingerova mačka na Mandelbrotovom drvetu". Autor E. P. Fischer nas njome uvodi kroz sporedna vrata u teorije znanosti. Napisana je jednostavno i romantično u isto vrijeme, u njoj su sjedinjene znanstvene činjenice i entuzijazam kompliciranih misli u jednostavno pitko štivo.
Benoit B. Mandelbrot, profesor matematike, je vodeći znanstvenik na polju fraktalne geometrije. Iako je on smislio pojam fraktal, mnogi dijelovi iz fraktalne geometrije prirode već su prije opisani od strane drugih matematičara. Sve su te teorije bile smatrane izoliranima i neprirodnima, proglašavane su teosijama s neintuitivnim svojstvima, a zadivljujuće je kako priroda pronosi istu bit bez obzira na raspon svojeg izraza. Priroda nam iz sebe same piše najljepšu poeziju sretnoga trenutka, priroda nam iz sebe same slika naljepše slike koje možemo pospremati u galeriji sjećanja, priroda je kreativna u svom postojanju. Priroda ostaje uvijek ista, uvijek neograničena u svom stvaralaštvu, svevremena u svom postojanju. Ljudska duša je najčudesniji dio prirode, pa je i ona neograničena u svojim mogućnostima i oblike svoje biti manifestira, slično fraktalima, na svim razinama svijesti.
Fraktali su geometrijski oblici, konačne površine i beskonačnog opsega, koji sadrže skalu beskrajno ponavljajućih istovrsnih struktura. Dokaz postojanja zakona zlatnoga reza svugdje u prirodi, cjelina se uvijek i zauvjek zrcali u svakom njenom djeliću. Fraktali svojim bojama i oblicima emitiraju treptaje koji u nama pobuđuju, naš osobni ritam, osjećaje sklada, mira i ljepote.
Najpoznatiji prirodni fraktali su pahuljice, cvijeće, lišće, ali i mi sami smo fraktali, djelić prirode u kojem se ogleda savršenost univerzuma. Mi se treptajima našeg energetskog polja usklađujemo i sjedinjujemo sa vibracijama koje odašilju fraktali, sjedinjujemo se sa čistim treptajima univerzalnog životnog polja, postajemo dio kozmičke energije, pišemo zvjezdanim slovima svoje duše tajnovitu svemirsku knjigu sudbine.
Mandelbrot je uspio fraktale, te čudesne geometrijske oblike, ujediniti u jedinstvenu teoriju. On je inzistirao na upotrebi pojma fraktali kao realnih i korisnih modela za prikazivanje mnogih prirodnih fenomena uključujući oblike obala i rijeka, strukturu biljaka, krvnih žila i pluća, jata galaksija, Brownovo kretanje, cijene na burzi......
Mandelbroth smatra da su fraktali, u mnogočemu, intuitivniji i prirodniji, nego objekti izrasli iz Platonovih tijela i tradicionalne euklidske geometrije. Kao što kaže u uvodu fraktalne geometrije prirode:
"Oblaci nisu sfere, planine nisu stošci, obale nisu krugovi, kora nije glatka, niti munja ne putuje ravnom linijom jer Einstein nam je svojim teorijama, o energiji i konstanti brzine svijetlosti, zakrivio prostore i uveo nas u čudesnu dinamčku dimenziju našeg postojanja u dimenziju prostor- vrijeme."
Tako je i teorija kaosa konačno dobila svoje mjesto u našem umu i našem srcu. Kada leptir mahne krilima u Pekingu, izbije uragan u Americi, kaže nam Edward Lorenz u svojoj teoriji kaosa. Upitajmo se što je život, što je misao kojom pišemo portret našega života, što je uistinu misao i kako se odlučiti što je prava, kvalitetna i kreativna misao o nama samima i o ovoj velikoj gala predstavi koju nazivamo život.
Da li smo uistinu svjesni da živimo u vremenu reformi i brzih promjena paradigmi, da živimo u kaotičnom vremenu punom ideja koje se neprestano sukobljavaju, isprepliću, ali i nadopunjuju?
Toga, naizgled, kaosa se ne treba bojati. On je kreativan. Do kraja definirani procesi, procesi određeni čvrstim zakonima koji se moraju izvršavati bez pogovora ulijevaju sigurnost, ali to je sigurnost žabokrečine, netalasanja u ustajaloj močvari svakodnevice koju smo nekada davno nazivali, danas zaboravljenom filozofijom palanke.
"Ugodno je boraviti u zaštićenom prostoru palanke, slatke male palančice, pored vatrice u kaminu, dok oluje bijesne napolju, izvan našeg skamenjenog svijeta. Vani haraju vuci, zmije i hajduci, ali to nas uopće ne zanima. Vatrica pucketa, toplo je. Oko nas je drvena ograda. Mi smo u svijetu u kojemu svatko zna svoje mjesto, i koji se srećom neće mijenjati godinama. To je naša civilizacija."
Takav se život ne osjećaja, on je umjetno stvoren, on se guši u racionalnosti siromašnog uma i u tijelu okovanom emocionalnom streilnosti. Priroda je kreativna, njeni osnovni zakoni izrastaju iz multidimenzionalnosti mikro i makro svijeta. Univerzum se širi nekom još nedovoljno objašnjenom energijom, a u kvantnom svijetu znanost otkriva uvijek nove dimenzije koje svojim postojanjem kreiraju i naše energetsko polje i naše svijesno postojanje u ovom svijetu.
Cvjetanje tisuća ideja, stvara privid kaotičnosti, ali lepršava kretivna misao, misao u čijim se temeljima kriju osjećaji autonomije, slobode, ljubavi i otvorenosti, će znati stvoriti nove, prave vrijednosti i upravo ta misao će utrti put nekim drugim oblicima stvaralačke energije.
Izrasli iz kaosa i fraktalne geometrije mi cijeli svoj život, nesvijesni toga, ritmom svojim misli i osjećaja, sudjelujemo u stvaranju fraktalne arhitekture našeg postojanja u univerzumu.
Nažalost postoje još uvijek oni koji ne osjećaju treptaje nebeskog vretena, ne osjećaju vtrlog duše univerzuma i svojom moći pokušavaju zaustaviti let ljudskih duša, pokušavaju ih ukalupiti u zakone i nepotrebna pravila, postavljaju granice ljudskoj osobnosti, stvaraju krletke u kojima ljudske duše zaboravljaju svoj let i prestaju osjećati zrcaljenje univerzuma u fraktalnoj geometriji svoga malog svemira. NE TALASAJ je filozofija palanke, malene sigurne palanke iz koje smo se uzdigli zahvaljujući razvoju znanosti, zatrepreli svevremenom osjećajući spiralnu dinamiku nebeskog vretena i čudesnu snagu valova oceana našeg podmorja. Ne talasaj jer bi mogao ispasti iz čamca je prijetnja kojom moćnici sputavaju slobodu duše koju smo rođenjem u zagrljaju univeruma dobili na dar. Ne talasaj je imperativ koji zaustavlja, ubija, uništava kreativnost u čovjekovoj duši i isključuje je iz vrtloga kozmičkih zakona, ne dozvoljava joj da svojim zvjezdanim slovima piše poeziju svoga svevremena.
http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=30830
5 Kommentare:
Bez oproštaja, stari se problemi nikad ne riješe.
"Namjeriš li se ikada
na neki veliki kamen,
vjeruj mi,
on nije ostavljen
na putu tvog života
da ti naudi.
On bi samo htio
da se uspneš njime
visoko,visoko
kako bi ti pokazao
što više svietla."
Stjepan Lice
hvala na komentaru....:-)))
POGLED S ONE STRANE
Mladi par se doselio u ulicu.
Slijedećeg jutra, kada su doručkovali, žena je opazila susjedu kako vješa rublje.
Možda treba nov prašak za pranje, kako bi bolje oprala.
Muž je šutke promatrao događaj, ali nije ništa rekao.
Kako je prljavo rublje – rekla je. Uopće ne zna prati!
Svaki puta kada bi susjeda vješala rublje, komentar bi bio isti…
Mjesec dana kasnije, žena u čudu, kada je jedno jutro vidjela kako je susjedino rublje čisto. Rekla je mužu:
Pogledaj! Konačno je naučila dobro oprati rublje. Tko li ju je to naučio?
Muž joj odgovori:
Nitko. Ja sam danas ustao ranije i oprao prozore.
U ljudskom životu sadašnjost je uvijek najvažniji čas;
uvijek je najvažniji onaj čovjek koji upravo pred tobom stoji,
a najpotrebnije djelo uvijek je ljubav. (Lav Tolstoj)
_________________
kada je ljubav uistinu ljubav onda sve vidimo u ružićastom svijetlu, u nijansama anđeoskih boja, svako razgovor je svjetlosna muzika, svaka kritika je poticaj da sljedeći razgovor bude još ljepša muzika, da se cijeli život pretvori u rapsodiju u kojoj sve treperi tonovima duše, tog čudesnog izvora energije koju nazivamo ljubav.........
Promatranje cvijeća u tuđem vrtu postaje simfonija boja i mirisa kada je ljubav tu.......dobroljudski odnosi se zasnivaju na slobodi i demokraciji.......dobroljudski odnosi se izgrađuju na konstruktivnom dijalogu, vječnom dijalogu koji ne mora biti samo slijepo potvrđivanje tuđih misli, dijalog je vječno učenje osjećanja osjećaja ljubavi...ali ako kod svake kritike vidimo neprijatelja u osobi koja ju izrekla, ako odbijemo svaku primjedbu onda to nije ljubav nego konkurencija........ako nas se ukalupi u obrasce koji ne trpe dimenziju prostor- vrijeme, ako nam se zabrani talasanje onda prestajemo biti izvor ljubavi, svaka zabrana je ubica ljubavi, svaki pokušaj mjenjanja osobnosti je ubica ljubavi..........ljubav izrasta sama iz sebe same i muž je svojoj ženi dokazao da ju uistinu voli.......bez zabrane, bez prijetnje, bez imerativa ljubav postaje najljepši cvijet u vrtu duše, najčistije rublje, najnježniji osjećaj........:-)))
Kommentar veröffentlichen