Osjećam buđenje emocionalnog uma, njegovo postojanje u meni, vidim rajski perivoj, naslućujem lepršanje leptirovih krila, čutim postojanje svjetlosnog prabića i dozvoljavam Anđelu čuvaru da me povede tajnovitim zvjezdanim stazama moga malog svemira. Čini mi se da stojim na onoj oduvjek traženoj točki na kojoj se grle ocean, zemlja i nebo, na tromeđi mistike, znanja i vjerovanja, u središtu vrtnje nebeskog vretena. Iz te točke izranja snaga mog postojanja. Neumorni valovi nezaustvaljivo dodiruju osjetila i dolaze i odlaze, penju se i spuštaju, razbijaju se u kapljice sreće, u tonove morskih orgulja, u strune nebeske harfe, u kristale života koji skladaju sonatu o ljubavi. Osluškujem tu igru valova i pjene, valovitu igru čestica tkiva od snova i osjećam istinitost tvrdnje da je svjesnost vječni zagrljaj duše i materije. U meni i oko mene je sve živo i doživljeno bez ostataka, doživljeno do srži sretnoga trenutka spoznaje. Moj emocionalni um je uistinu onaj tajnoviti, još znanstveno nedokazani, otok vječnog mira, otok stabilnosti u beskrajnom moru vječnog gibanja, ona tajnovita kapljica iz rijeke vremena u kojoj se zrcali cijeli svijet. Počeh budna sanjati.
U perivoju snova, u kapljici rose na latici majske ruže vidjeh svemir satkan od svilenkastih niti ljubavi. Vidjeh dodir prstiju Boga i Adama, vidjeh veliki oblak pun anđeoskog praha, vidjeh kako se čovjek rađa u najčudesnijoj svjetlosti satkanoj od nebrojenih misaonih lađa. Uranjam u iskricu vode i čujem šaputanje oceana, šaputavu svjetlost spoznaje, razumijem jezik univerzuma, osjećam milovanja vječnosti u tom teatru trenutka, osjećam da sam jedna jedina struna u fasciji isprepletenoj od čudesnosti ljudskih unikata. Na dlanu vremena spava dječak očiju boje sna, na njegovom obrazu suza, kristal iznjedren iz kapaljke postojanja, a u njemu se kao u prizmi prelama svijetlost povijesti cijeloga svijeta. Pogledom milujem san usnulog dječaka i osjećam sjedinjenje u vrtnji bezvremena, spoznajem da samo cjelina postoji, ne suma, nego ukupnost iznjedrena iz drevnog dodira, ne putevi i staze nego svjetlosna zraka bez početka i kraja, ne dodir svjetova nego zagrljaj nebeskih cvijetova. U pogledu promatrača iskre vulkani, vriju vrulje, blješte izvori, u mom oku se odigrava velika gala predstava koju promatram u suzi neba zalutaloj na latici ove majske ruže u rajskom perivoju sna. Lepršavi bog sretnoga trenutka broji karate najvrednijih dragulja univerzuma, na njegovoj vagi se rađa harmonija i sklad našeg unutarnjeg svemira, sa njenih diskova mi izranjamo mirni i sretni krećemo u sunačana jutrenja. Sretan trenutak buđenja, jedina realna mjera vremena, zaokružuje sve i svakoga u blješteću kapljicu u beskraju nebeskog oceana. U dubini, širini, visini, u daljini te kapi života sve, baš sve, je u blizini, na dohvat izvora sreće, izvora sa kojega ispijamo tajnoviti nektar i mi i svemir. U njenoj utrobi se smjestila drevna mistika, moć znanja, snaga vjerovanja, sva divna prikazanja, sva sanjana ukazanja. U perivoju snova u kapljici rose na latici majske ruže se iskri čovjek, blješti njegova svijest, vrije njegova ljubav, u njoj se grli cijeli svijet.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Pledoaje emocionalnom umu" str. 73.
http://pledoaje-emotivnom-umu.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen