"Post iucundam iuventutem, post molestam senectutem nos habebit humus Gaudeamus igitur....., studentska himna, koju smo pjevali na samom pragu života, već nas je upozoravala na poteškoće koje nas očekuju u starosti. Uvriježeno je mišljenje da je starost, to nezaobilazno predvečerje svih života, uvijek povezana sa bolovima i neugodama koje oni nose sa sobom.
A kada počinje starost? Da li proces starenja počinje već pri porodu ili tek onda kada počnemo osjećati, neugodne, promjene, na i u tijelu?
U grčkoj mitologiji postoji znamenita zagonetka o starosti, vezane uz Sfingu i Edipa:
"Koje biće ujutro hoda na četiri, u podne na dvije, a naveče na tri noge?" Jedino je Edip znao pravilno odgovoriti: " Čovjek kao djete puže, kao odrastao hoda na dvije noge, a u starosti se, pri hodu, pomaže štapom."
Taj odgovor je zadovoljio Sfingu, spasio građane Tebe od prokletstva, ali nije dovoljno objašnjenje za drugu zagonetku koja do danas nije riješena.
Kada doista počinje proces starenja?
Ono što mi danas najčešće povezujemo sa starosti je postepena nepokretljivost zglobova, ukočenost mišića i na koncu bol, a zbog nje sve veća nepokretljivost cijelog tijela koja završava degenerativnim procesima hrskavice, kostiju a time i zglobova.
"Bol je neugodan osjećaj, unutar organizma, u pravilu uvijek praćen neugodnim osjećajem, negativnom senzualnom energijom, u obliku vegetativnih i motoričkih reakcija različitog intenziteta." Ovo je suhoparna definicija boli koja ne objašnjava ni uzrok, ni razlog, niti uvjete njenog nastajanja. Osjećaj boli je nažalost, često, jedina čovjekova veza sa nekim, od njegove svjesne spoznaje zaboravljenim, dijelovima tijela. Bol kao neugoda i alarmni uređaj je pokazatelj da se nešto ugnjezdilo u tijelu, nešto što ne pripada tamo, nešto strano i nepoznato, nešto opasno i prijeteće, dakle, nešto čega se treba riješiti, nešto što treba pobijediti. Akutna, neugodna bol je, obično, reakcija našeg živčanog sustava na oštećenje nekog tkiva u tijelu. Osjećaj boli se prvo zrcali u senzorma, malim živčanim završetcima u oštećenom tkivu, a onda se nervnim putevima širi i dolazi do naše svijesti. Oštećenja se mogu javiti u strukturama zglobova, mogu biti opekline na koži, upalni procesi unutar tijela, predznak srčanog infarkta, itd. Funkcija akutnih bolova je upozorenje i znak da se u tijelu događa "nešto" što treba spriječiti, a to je u isto vrijeme i vapaj tijela našoj svjesnoj spoznaji da mi sami trebamo "nešto" ozbiljno poduzeti da bi suzbili njeno širenje ili prelaženje u kronične boli.
Kronične, dugotrajne boli, različitih uzroka i intenziteta, su mukotrpne i dosadne, smanjuju kvalitetu života, trajanjem snižuju prag tolerancije boli, a time ograničuju dnevne aktivnosti pogođene osobe.
Najkarakterističnije kronične boli su u narodu nazvane kostobolja. To je na različite načine opisan osjećaj boli koji, po mišljenju pacijenata, kao da skakuće od jedne kosti do druge, od jednog do drugog zgloba, pa preko kralježnice i njenih mišića se uvlači u lubanju i prouzrokuje još i različite oblike glavobolje.
Paušalna dijagnoza, koju si čovjek nažalost vrlo često sam postavlja, je reumatizam. Reumatizam je bolest sa tisuće lica, ali nažalost uzrok reumatskim bolestima je još nepoznat. Liječenje je simptomatski, ovisno o tegobama. Tako pomiren sa činjenicom neizlječivosti, on često određuje sam sebi i terapiju u obliku tableta protiv bolova i mirovanja. Tako se krug njegovog "neznanja" zatvara. On ne razmišlja o boli kao sindromu, nego pošto ga boli jedan dio tijela, on taj dio tijela jednostavno isključuje iz svakodnevnog pokreta, ne osjećajući da pri tome previše opterećuje druge dijelove tijela. Mirovanje i tablete prividno smanjuju osjećaj boli, ali ne odstranjuju njen uzrok.
Fiziologija i patofiziologija nastajanja i razvoja osjećaja boli je prekomplicirana da bi našla mjesto u ovoj studiji o pokretu pa se zbog toga neću upuštati u to. Što nama znači povijest univerzuma, što nama znače compterskom manipulacijom stvorene slike najstarije svjetlosti univerzuma, što nama znače copy- paste tuđih tekstova kada nismo naučili vidjeti i osjetiti svoje unutarnje svijetlo, kada nismo naučili sudjelovati u spiralnoj dinamici univerzuma?
Pišem o osjećanju osjećaja boli kao fenomenu utjelovljenog uma, o najstarijoj svjetlosti proizašloj iz oluje u našem unutarenjem svemiru, o neugodi svakodnevnog života koja uvjetuje, skoro, sve druge psihičke i fizičke promjene u tijelu, o svjetlosti koja čovjeka čini čovjekom, o svjetlosti koja je ucrtala zvjezdane puteve na kojima je čovjek počeo zvjezdanim slovima svoje duše pisati poeziju svog postojanja u zagrljaju bezvremena. Bol, taj neugodan ljudski osjećaj, je konačno dobio mjesto u medicinskoj dijagnostici pod imenom sindrom boli. Pošto smo, na dugom putu biološke i civilizacijske evolucije, tražeći mjesto u prostoru svijeta u kojem živimo, izgubili kontakt s prostorom našega tjela, osjećaj boli je signal koji nas poziva da potražimo crne rupe u našoj svjesti, tajnovite simbole našeg zaborava, mjesto s kojeg bi trebali krenuti na putovanje u ono nama nepoznato, u univerzum našeg utjelovljenog uma.
Mi imamo osjetilo vida i sluha, opipa i mirisa, ali nemamo određeno i imenovano osjetilo boli. Bol je osjećaj i stanje u kojem se nalazimo, bol je poremećena harmonija zagrljaja duše i materije, bol je znak da ne sudjelujemo u vrtlogu spiralne dinamike našeg unutarnjeg svemira. Iz aktivnog osjećajnog stanja, spoznavanja boli, obično prelazimo u pasivno stanje podnošenja boli. Nepokretnost našega tijela i pasivnost našeg uma je najbolji medij u kojem se osjećaj boli može nesmetano širiti. Očigledno je da se čulo boli na neki način pravilno rasporedilo cijelim tijelom, bez posebnog mjesta boravišta na koje bi se moglo djelovati. U medicini je danas poznat fenomen reflektiranja boli, što znači da je njen uzrok, često udaljen od mjesta na kojemu je osjećamo, a to potvrđuje da nismo naučili promatrati refleksiju svjetlosti u kristalnoj prizmi naše spoznaje. Tako bol, kao pojam, bol kao osjećanje osjećaja, bol kao munja na našem unutarnjem nebu postaje dio fenomenologije samosvjesti pa o njoj možemo misliti i pisati, ona postaje osjećaj, istinska svjesna spoznaja, osobni doživljaj, svjetlosna dimenzija, svjetlost našeg utjelovljenog uma, bol u znanosti objašnjena kao filozofska qualia, kao intrinističko, najintimnije osjećanje osjećaja.
Fenomenologija svijesti je filozofska disciplina koja proučava qualiu, pojavnosti u ljudskoj svijesnoj spoznaji, znanost koja nas poziva na sudjelovanje u spiralnoj dinamici svijesti. Spoznavajući svjesno pojavnosti u nama samima mi koračamo direktnim putem do samospoznaje, poimanja samoga sebe, a da pri tom ne moramo sebi samome taj doživljaj ili osjećaj definirati ili objašnjati. Mi to jednostavno osjećamo.
Kada me nešto zaboli, ja znam, bez velikog objašnjavanja i traženja definicije, da me boli.
Fenomenološku kakvoću boli, opisujemo:
bridi, imam okus limuna u ustima, peče kao vatra, svrdla mi po kostima, jednostavno rečeno, boli me.
Svi ti subjektivni izričaji nisu dokazivi niti uporedivi, oni su samo deskriptivni- opisni, ali su najintimniji i samo naši. To je naša Qualia, to je najstarije svjetlo našeg unutarnjeg svemira.
Uzmimo kao primjer Proustov doživljaj tjelesnog stanja u kojem se nalazi o kojem je poetski pisao u svom romanu "Traženje izgubljenog vremena".
Što su madeleine, zna svaki čitalac, ali okus koji su ostavljale u Proustovom sjećanju je samo Proustov. Okus madeleine u jedno prozračno, ljetnje jutro, uz topli čaj i miris cvjetnog vrta obiteljske kuće, poetično i dinamično opisan je, ipak, samo Qualija Prostovog osjećaja okusa. Dok pišem, pored mene na stolu je čaša mlijeka, a kroz prozor ulazi jutarnje sunce u moju sobu. Qualia mog vizuelnog doživljaja je nedjeljiva, a isto tako niti qualia okusa mlijeka niti qualia šuma koji nastaje u mom grlu pri gutanju. To je ono najsubjektivnije u meni, ali i u vama ako se pokušate sjetiti okusa jabuke u ustima ili mirisa dunja s bakina ormara. To su naša osobna duševna svojstava.
Jedno takvo svojstvo je i osjećaj boli. U tom kontekstu, bol postaje svjetlosni most, veza između naše svjesti i mjesta gdje ju osjećamo, objašnjiva samo nama samima, našim misaonim i emotivnim umom. Qualija boli je, privatno, unutarnje, neposredno svjesno spoznato duševno stanje. To stanje poznaje svatko od nas iz osobnog iskustva. To je stanje puno intrinsiških kvaliteta, dakle, doživljavanja posljedica procesa uzrokovanog "nečim" unutar organizma u kojem nastaje.
Oni koji nisu osjetili sebe, koji nisu osjetitili u sebi vrtnju nebeskog vretena, koji nisu spoznali da svjetlost izrasla sa izvora koji se krije u dubini njihovog svemira redaju copy- paste drevnih filozofija i kopirajući tuđe misli dokazuju da svjesno ne mogu sudjelovati u vrtlogu svjetlosne dimenizije koju mi sami, svojim postojanjem u sretnom trenutku spoznaje, stvaramo, dimenzje u kojoj mi svojom svjesnošću POSTOJIMO.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Svijest o boli" str. 167.
http://o-boli.blospot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen